Bila jednom jedna zima

U polumraku dobro poznate sobe, na prozor naslonjena djevojčica ispraća pogledom tragove odlazećih stopa dok se suze lede na -14. Zima je odavno zavladala kalendarski, ali tek juče je cijelom selu obukla snježnobijelu haljinu. Sve je utihnulo, jer kad snijeg pada, sva priroda ćuti i sluša.

Kasni su sati. Nijema ponoć. Selo oivičeno planinama uveliko spava. Na njegovom jastuku od perja spavaju i njegovi mještani,  jedino što je budno su nemiri i tek poneki vijesnik prošlosti  koji se skrije iza ćoška zgrade pored koje tek treba da prođeš, i zaskoči te, obično noću, kad nemaš svjedoke i kad zaboraviš. Ili bar pomisliš da si zaboravila.

Pogled sa prozora koji se gubi u odlazećim stopama povremeno biva zamagljen, sve dok suze koje se nakupljaju u očima ne preliju preko ivice kapka i skliznu niz blijede obraze. A onda se na tim obrazima zalede i zaleđene počnu da štipaju. Kao da oko svakoj stopi namijeni po nekoliko suza.

Noć je katkad prijatelj. Postavlja pitanja i daje odgovore i onda kada nisu baš najprijatniji za čuti. Noću se nekako sve iskristališe. Kao da se noćna tmina sprema da proguta sve ono što te prethodni dan štipkalo, pritiskalo i stezalo u prsima. Kao da te priprema da sljedeće jutro dočekaš rasterećen, bez tog đav’la u grudnom košu.

Noć je još po nečemu interesantna. Noću obično Kino “Uspomena” projektuje filmove o sjećanjima.

Na mom  repertoaru noćas “LifeProduction” retrospektivno emituje sve zime mog života kojih se sjećam.

Smjenjuju se slike i ljudi. Smjenjuju se zime…

Ona jedna u žanru Drama koju pamtim po razvodu roditelja. Nju označavam kao METAMORFOZU. Asocira me na preobražaj gusjenice iz čaure u leptira širokih krila. Nju je obilježio proces prilagođavanja na nešto neizvjesno što je slijedilo, a na šta desetogodišnje dijete nije spremno. Nije ni dvadesetogodišnje, jednostavno nikada ne možeš biti dovoljno spreman… Jedan Milisav je jednom napisao da život često zada čauru u kojoj nam duša otekne od muke i teškoća, a tek što nas izlazak iz te čaure razbije, zguli, izvrne i izranjava. Kad se to desi, trebaš znati da ćeš brzo potom biti slobodan… Ovog momenta me misli nose na neku davnu godinu koju više ne označavam brojem, ne nazivam, ne dozivam… To je ona jedna tužna i preduga zima. Ona je ožiljak na dječijem srcu. Ožiljak koji osjetim kad god stavim ruku na prsa. Ona jedna poslije koje sam sjajni leptir koji leti kroz život široko raširenih krila.

Sljedeća je ona jedna u žanru Tragedija. Jedna zima, jedan posljednji rođendan… Nju nazivam  JAČA SI OD ŽIVOTA! To je ona jedna u kojoj sam trebala da shvatim da se sa životom, kakav god bio nekako nosiš. U borbi protiv života dobijaš i gubiš, raduješ se i plačeš naizmjenično… Volim reći BALANSIRAŠ… Ali protiv smrti si nemoćan!  

I shvatila sam. Doduše, tek iz drugog puta… Ovog momenta sam skamenjena pored balkona, čujem rečenicu koja je obilježila i zimu i život: “Eto, stari došlo je vrijeme da napustiš svoju kuću.”  Zatim se iz mojih već suvih usta otima vrisak koji reže muk nastao iza nje. Slivaju se suze. Ugušen uzdah razdire grudni koš… I sve je isto, svaki detalj, masa ljudi, plamičak svijeće, miris tamjana, a na brdima oko Maslovara pejzaž zime koja iščekuje susret sa proljećem. Posljednji dan marta. I praznina koju nosimo mi koji ostajemo…

Za njoj ide ona jedna u žanru Romantika. Nju smo ranije zvali LJUBAV ZA SVA VREMENA, ali onda su došla ta “sva vremena” I demantovala nas. Neka bude LJUBAV ZBOG KOJE ZAVOLJEH ZIMU! Ona je imala ulogu da me nauči da zima može biti najljepše godišnje doba onda kada si voljen i kad voliš… U ovom momentu se prikazuje sljedeći film. I ja gledam u dvije zaljubljene, promrzle budale koje se jure po gradskom trgu I šopaju snijegom. Pa dramska pauza i gledanje u oči, sekund prije zagrljaja, onog momenta kad smo se napokon sustigli. Pogled u oči. I stalo je vrijeme… Pamtim. Nikada nisam mogla da se pohvalim pretjeranim poznavanjem umjetnosti. Ni dan-danas nisam sigurna da li bih umjela da nabrojim sve pravce ili da prepoznam kojoj epohi pripadaju koji slikari i vajari… Ipak, taj ozareni izraz lica, sjaj u očima i lik voljenog dječaka je u meni budio emocije koje danas probudi samo nešto veliko i vrijedno u umjetnosti. Nešto kao pjesma Mike Antića… Te oči i moj odraz u njima… To je bila svojevrsna umjetnost! Od tad vjerujem da je umjetnost druga najljepša stvar na svijetu koju dvije duše mogu dijeliti, odmah poslije ljubavi... Jedno Badnje veče i jedna želja koja se ostvarila oboma, ali na različitim adresama.

Nije oduvijek bilo tako, ali sad zaista volim sve zime mog života… Onu jednu koja mi je donijela radost, onu drugu i suze, treću i ljubav, i neku četvrtu ili petu koja je uzela stare ili darovala nove prijatelje, nove zore i svitanja, nove navike… Sve te zime se dodiruju u jednoj zajedničkoj tački, a to je prolaznost.

Isto je prošla svaka, bez obzira na to šta ju je obilježilo. Svaka se na kraju svela na “Bila jednom jedna zima…”

Bila… I biće ih još mnogo, sigurna sam. Svaku prethodnu i svaku sljedeću ćeš imati u sebi u tragovima, svaku duboko utisnutu kao pečat, svaku jedinstvenu kao otisak prsta. I svaka će proći. Ta prolaznost će ti darovati nešto, nešto kao nauk, ali I odnijeti sa sobom po jedan dio tebe.

Ni u jednoj od narednih nećeš sresti iste ljude, bili prijatelji, rođaci ili sinonimi za ljubav. 

Svemir je beskonačan, a duše, onda kad se razilaze, obično odlaze na različite strane u potrazi za boljim i sve što prođe, nikad se ne vrati… Ne zavaravaj se! Prihvati lekciju koju odlazeći život nosi i salutiraj prošlim vremenima, jer iz svake borbe koju preživiš automatski izlaziš kao pobjednik!

Pali se svjetlo u kući preko puta. Vraća me u realnost… Privodi kraju filmski festival za večeras. Kroz prozor se uvukao u sobu ledeno hladan vazduh koji više ne štipa samo obraze, već se raširio i grli cijelo  drhtavo tijelo. Ulična rasvjeta, jedina svjetla tačka u tamnoj seoskoj noći prikazuje igrokaz pahuljica koje se utrkuju do tla.

Tu sam! Živa sam! Uplakana, promrzla, sjetna i nostalgična, ali srećna!

Zatvaram prozor, brišem suze… Gledam u nebo… Sve je tačno onako kako je trebalo biti, jer svakom život da koliko može podnijeti. 

Dobro je, Bože… Dobro je!