Ulica slatkih udovaca 122, Maslovare




           No, ako pokušate da me nađete na ovoj adresi neće vam poći za rukom. Onu raščupanu djevojčicu crnu kao noć, pronaći ćete tu negdje, možda u nekom žbunu, ispod stepenica, ili na komšijinoj trešnji, ali na kućnoj adresi teško. To dijete vjerovatno igra fudbal sa djecom iz komšiluka, dok žena u koju je to dijete izraslo na poznati kućni broj svraća samo vikendima. Takav je valjda život.
           Negdje na osamnaestom kilometru od Kotor Varoša prema Tesliću, u dolini rijeke Kruševice, oivičene planinama Borja i Uzlomac naći ćete moje Maslovare. Želim vam toplu dobrodošlicu u nekadašnji rudarski centar koji je ukrštao puteve i sudbine radnika iz cijele zemlje, ali ne ove naše sad, već one velike, nekadašnje Jugoslavije.


           Neko ko povlači konce sudbine se oštro poigrao sa istorijom mog sela. Kod nas evolucija ima obrnut smjer, pa smo iz rudarskog centra, industrijskog sela preplavljenog radnom snagom evoluirali u „selo staraca“.  Malo je stvari koje su danas bolje nego tad. Pokojni pradjed je uvijek s nekim posebnim entuzijazmom govorio o rudniku mrkog uglja oko kojeg je niklo radničko naselje na dvije obale Kruševice. Govorio je o šinama kojima su teretni vozovi prevozili ugalj, o teniskom igralištu iz 1934. godine, osnovnoj školi, KUD-u, kino sali, filmskim projekcijama i koncertu Željka Bebeka. O tim Maslovarama je napisano pregršt knjiga.
             O današnjim Maslovarama pišem sa knedlom u grlu. Nažalost, sudbina mog lijepog sela, manje-više je ista kao i sudbina svakog prosječnog sela u zemljama bivše Juge. Poznati scenario u kojem je poljoprivreda neisplativa, pa omladina odlazi trbuhom za kruhom, a ostaju starci da se tek povremeno sretnu u Crkvi Svetog Georgija, nedjeljom na pijaci ili na sahranama zajedničkih poznanika, svadbe i krštenja su dosta rjeđa. Mogla bih vam reći u kojem kafiću možete popiti dobru kafu, koja žena pravi kolače po narudžbi i ponešto o ljudima iz sela.  Magistralnim putem M4 svakodnevno prođe mnogo naroda, ali niko više ne dolazi da ostane.
           Boli me ta tužna slika seoskog inventara. Bezljudne ulice, tek poneki stanovnik koji igra bingo u nekoj od lokalnih kafana, mjesni ured, pošta, tri-četiri prodavnice, par pilana, jedno igralište, jedna osnovna škola, jedna Crkva, jedan spomenik, jedno groblje... Jedna pustoš. Maslovare nisu oduvijek bile takve, nekada su imale dušu, a po jedan dio te duše je otišao sa svakim stanovnikom koji se odselio.


            Kad u centru Maslovara, kod spomenika palim borcima skrenete desno, naići ćete na jednu ulicu između partizanskog groblja i školskog igrališta. Vama će izgledati obično, ali ja što sam starija, sve više se obazirem na ono čega više nema. 
Idući kroz tu ulicu redom, od kuće, do kuće desnom stranom više nema krava koje bi komšija Zdravko povremeno na lancu proveo kroz selo kao izložbene pse. Dvije velike, šarene simentalke, on ponosan, a mi uplašeni visimo na okolnim ogradama. 
U sljedećem dvorištu vidim najljepši travnjak u selu. Zelena, stadionska trava koja ne bocka, dušu dala za igranje. Tu sam uradila prve atletske akrobacije ili bar njihove pokušaje. U njemu više nema Lole da brani da se gazi trava, ni njegove Jelene da pruži tulumbu preko ograde i toplo mi se nasmije pokazujući zlatan zub. Takve tulumbe više ne mirišu na ovom svijetu. 
U mom dvorištu nema mog pradjeda, ne sjedi više ispod kuće na drvenom stočiću, ne galami u garaži prebrojavajući alat koji sam pokupila I krišom odnijela u kolibu. Nema ga da šepavim koracima rastjeruje golubove, niti da juri mene. Valjda se umorio. 
U dvorištu do naše kuće svakog proljeća ponikne bašta, ali u njoj nema tikvi stambolki tetke Borice, ni komšija Miloš, noćni čuvar odavno ne dolazi u zoru s posla. 
U vikendici na kraju ulice, u dvorištu babe Đuje, utihnulo je sve, i svaka legenda o njenoj duši koja čuva vikendicu, o trešnjama, ribizlama i potočiću. 
Komšija Nedeljko više ne vježba hodanje uz pomoć štaka duž ulice, izgleda da se negdje gore navikao na proteze. 
Đuke nema da prepičava doživljaje iz Holandije niti da nas pobjeđuje lažnim, drvenim jajima na Vaskrs. Kao da mi ne znamo da su drvena. I Stana je otišla sa ovog svijeta prije skoro deset godina, a ja i sad mislim da se nije udala zato što je pila kafu kao djevojka pa se trznem kad god kuham crnu kafu, jaku, a gorku...  
Baba Dušanka i dan-danas uzgaja ruže, prelijepe, crvene, ali mene više nema da ih kradem, pa zavijam blato u latice I govorim da je sarma. Većina ovih ljudi sad naseljava rajska naselja, posebni su po tome što su učestvovali u kreiranju rajskog naselja u kojem je stasala moja družina u tom selu najljepšem na svijetu.


           Maslovare. Sve, samo ne obično selo. Mjesto u kojem su ljudi namjerno drugačiji. Mjesto u kojem svi znaju sve o svima, osim o sebi. Mjesto koje možda nije značajno za svijet, ali postane značajno svakome ko jednom dođe. Mjesto u kojem se stranac dočeka kao najrođeniji,  a najrođeniji kao stranac. Mjesto u kojem su đurđevdanski turnir u malom fudbalu, džipijada u junu, čarojice u decembru, zajedno sa školskim priredbama i lovačkom večerom jedini društveni događaji. Mjesto u kojem se sudiš s komšijom, ali mu istovremeno prvi pritrčavaš u nesreći. Mjesto u kojem se karakterne osobine pojedinaca vežu za stereotipe koje važe za zaseoke. 
Mjesto koje nije mrtvo, samo se usamljeno uspavalo. Mjesto koje me najbolje zna, tu sam odrasla, završila osnovnu školu, prvi put se zaljubila u jednog dječaka iz razreda, prvi put trčala, dala prvi gol, zakucala prvi ekser, prvi puta izgubila nekoga dragog. Mjesto koje ne mrda iz srca, gdje god ja otišla.  Mjesto u kojem je moja duša, moja porodica, moja kuća, a u kući dvoje staraca koji čekaju raširenih ruku petkom naveče da dođem, a ispraćaju suznih očiju ponedeljkom ujutru, kao da se više neću vratiti. Mjesto koje pamtiš, kojem se uvijek vraćaš. Mjesto koje voliš, sa svim manama i vrlinama.
Ulica slatkih udovaca 122,
78 223 Maslovare

Do nje nema navigacije. Seoski sokak u kojem je rasla jedna totalno drugačija generacija. Zapravo pregršt generacija iz devedesetih kojima je jednostavno smetalo da žive u bezimenoj ulici. Tako smo došli na ideju da to promijenimo. Znam da je teško povjerovati, ali mi smo iz onog vremena prije interneta i tada je bilo prilično prihvatljivo da mali ljudi mijenjaju svijet. Mi smo bili ti mali ljudi. List iz bloka 5, parče uglja umjesto markera i natpis zakačen na lipu kod partizanskog groblja. 
„Ulica slatkih udovaca“.
          U tih 256 koraka seoskom kaldrmom stane pregršt životnih priča koje svjedoče o drugačijem vremenu, o nekim boljim ljudima koji ne smiju, a i ne mogu biti zaboravljeni. O ljudima koji, vjerujem, negdje gore iznad oblaka čine jedan nebeski komšiluk... O uglavnom starijim ljudima koji ili su imali šećernu bolest, ili nisu imali bračnog druga, a u najgorem slučaju oboje. Otuda naziv ulice.. Jedna ulica, jedno selo, u jednoj državici na brdovitom Balkanu. Naizgled obična, u stvari jedna posve drugačija dimenzija. Jedna ljubav za sva vremena.
          Maslovare, jer “Lijepo je doć’ u svoju čaršiju, lijepo je imat’ svoju avliju, malu, ali ipak dragu.”

Коментари

  1. Tužna istina naših rodnih Maslovara. Prije samo jedno veče sam svjedočio tvojoj priči. Sad kad čitam ove retke srce mi lupa kao dečaku koji je izgubio svoj najdražu uspomenu. Šta će se desiti sa našim djetinjstvom? Da li će uspomene koje nosimo biti lijepo sjećanje ili bol za prohujalim? Tuga za prijateljima koji su otišli i nikad se više sresti nećemo. Možda se i sretnemo ali se za dva koraka mimoiđemo i produžimo dalje. Baš kao u pjesmi Mike Antića...

    Sećam se likova iz ove tvoje emotivne priče. Baka Đuja mi je posebno draga. Njene ribizle i sitno crno grožđe koje nikad kasnije u životu nisam probao su ispunile jedan dio i mog djetinjstva.

    Samo par stotina metara od tvoje kolibe postojala je i moja koliba. Tad su pilane imali višak građe koji su bacale u rijeku a nama deci je to uvijek bilo iskoristivo za neke naše igre. Gledam juče Kruševicu i skoro da je presušila. A nekad sam na njoj pecao ribu. Nekako mi je tužno...

    A tvoje srce je u priču učinilo još tužnijom. Pogledavši tvoj profil na Fejsu vidim da si ne samo emotivna već i lijepa žena. Jako me podsjecas na tvoju mamu. A sjećam te se kad si zavodila red klincima. Bila si jako piskutavog glasa i otresitog stava. Pokušavam sad da zamialim njih... I oni su sigurno momci sada.

    A vrijeme teče... I nosi nove izazove. I nadam se da će jednog dana naši Maslovarci pronaći neki novi razlog da selo ožive. A mi sa našim da dočekujemo nase unučiće i kroz smijeh prepričavamo kako je bilo nekad u neka druga vremena...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар