Zorana Tovilović

Kad sve moje brige se U sumrak kasni slegnu I kad noćna tmina zlatni dan uguši I kad se sa brda oko Sarajeva Sunce iza horizonta sruši Pustim tišinu Da umjesto mene zbori Sve riječi nježne koje usne ćute, Srce tad nemuštim jezikom O tebi progovori I opet mi misli sve o tebi slute. Onda se prepustim uspavankama Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir Prepoznam tebe u ponekoj strofi U smiraju dana moj najveći si nemir. Čežnjom te zovem, ime ne spominjem i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine uzalud samu sebe opominjem da možda nismo rođeni za iste visine. Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake i nogama rijetko na zemlji stoji Previše romantična, previše brižna Ti, olovni vojnik što života se ne boji tvrđava hladna i meni nedostižna. Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti Obasjan posljednjim sunčevim zrakom Ismijavaš moja maštanja i iluzije Po horizontalama svoje realnosti Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom. I otkud onda  u...

U životu svakog ovozemaljskog bića postoji neki prelomni trenutak. Onaj u kojem se sve do tad poznato sruši kao kula od karata. Do tad gotovo nikad i ne osjetiš potrebu da sjedeš oči u oči sa svojim životom, zamisliš se nad svim do sad učinjenim i shvatiš, ili bar pokušaš shvatiti šta ti je dalje činiti. U mom životu, na žalost ili sreću bilo je više prelomnih trenutaka. Svaki je sa sobom odnio dobar dio mene, ali kad god bih se osvrtala na njih, bila sam nekako ponosna, jer su definisali moje odrastanje, izvukli iz mene ono najbolje. Uvijek me na ovaj datum uhvati neka nostalgija, vidim sebe kao djevojčicu koja stoji pored balkonskih vrata, guši jecaje koji bi mogli probiti zvučni zid. Čujem riječi zalivene teškim, muškim suzama: „Eto, stari došlo je vrijeme da napustiš svoju kuću.“ Otima se jedan vrisak. Slivaju se suze. To je taj prelomni trenutak, čini mi se. Pamtim ga kao da se upravo dešava. Svaki detalj, masa ljudi, plamičak svijeće, miris tamjana, na brdima oko Ma...