Poruka za raj

U životu svakog ovozemaljskog bića postoji neki prelomni trenutak. Onaj u kojem se sve do tad poznato sruši kao kula od karata. Do tad gotovo nikad i ne osjetiš potrebu da sjedeš oči u oči sa svojim životom, zamisliš se nad svim do sad učinjenim i shvatiš, ili bar pokušaš shvatiti šta ti je dalje činiti.

U mom životu, na žalost ili sreću bilo je više prelomnih trenutaka. Svaki je sa sobom odnio dobar dio mene, ali kad god bih se osvrtala na njih, bila sam nekako ponosna, jer su definisali moje odrastanje, izvukli iz mene ono najbolje.

Uvijek me na ovaj datum uhvati neka nostalgija, vidim sebe kao djevojčicu koja stoji pored balkonskih vrata, guši jecaje koji bi mogli probiti zvučni zid. Čujem riječi zalivene teškim, muškim suzama:

„Eto, stari došlo je vrijeme da napustiš svoju kuću.“

Otima se jedan vrisak. Slivaju se suze. To je taj prelomni trenutak, čini mi se. Pamtim ga kao da se upravo dešava. Svaki detalj, masa ljudi, plamičak svijeće, miris tamjana, na brdima oko Maslovara pejzaž zime koja iščekuje susret sa proljećem. 

Posljednji dan marta.

Do tog momenta nisam ni razmišljala o tome šta je to život, a šta smrt. Gledajući jedno beživotno tijelo kako mirno i spokojno leži na krevetu u do juče svojoj sobi, dok ga mi oplakujemo zaključih da se sve u životu svodi na kraj, a sam život na kraju krajeva na smrt. Smrt sam do tad znala kao „exitus letalis“, stanje koje nastupi onda kada se disajni pokreti ne uočavaju, puls ne palpira, a pacijent ne reaguje na spoljašnje nadražaje. Tog dana je zamislih kao svjetlo na kraju mračnog tunela, kao dugu iza kiše... Jer svi su tiho ponavljali:

„Bože pomozi. Ponovo se rodio.“

Čudan je taj život. Zapravo svi mi tokom života imamo čudnu potrebu da uradimo, kupimo i posjedujemo toliko nebitnih stvari kako bi dokazali svoju moć ljudima do kojih nam zapravo i nije stalo. Žurimo, a u žurbi zaboravljamo živjeti. Kad sudbina stavi tačku na našu priču, odluči da je svemirski časovnik otkucao naš posljednji čas, ono što nosimo sa sobom kad krenemo ne uključuje ni tu kuću trospratnicu, ni ključ od automobila, dijamantni nakit ili skupu garderobu. 

U kofer za onaj svijet slažemo samo svoja djela, svoje grijehe, svoje zasluge i suze naših najbližih. Kažu da ako želiš da znaš koliko ti neko znači, pokušaj da zamisliš da ga nema i napetost u grudima će ti reći sve. Tužno je što ne shvatimo šta nam je neko bio sve do momenta kada ga više nema. 

Onda u sebi ponavljamo riječi koje nismo stigli reći, žalimo za svakim povišenim tonom, svakom prepirkom želeći da se vrijeme vrati samo jedan tren unazad. Vjerujemo da bi tren bio dovoljan da ispravimo sve. Vrijeme nema razumijevanja za naše želje, naše kajanje i ono samo prođe. Godine se nižu jedna za drugom. Od tad prođoše tri.

Tri godine, dragi moj. Čini se kao vječnost sa ove strane. Nisu to tri sata, ni tri dana, ni tri sedmice, to su tri duge, preduge godine. Razvukle se nekako otkad te nema, đavo ih odnio. Svratiš mi u snove, uvijek se smiješ, veseo si. Često te se sjetim, a kako i ne bih... Ipak si bio stub mog odgoja, putokaz na svim raskrsnicama i kružnim tokovima mog života. Bio si prvo „Dobro jutro“ skoro svakog dana, mojih prvih sedamnaest godina života.  Prvo "Srećan ti rođendan moja prva radosti" uz ulijetanje u sobu, ujutro, prije svih, svake godine. Bio si neko ko je molio Boga da samo dočeka da prohodam, onda kad si me vidio umotanu u ćebe, kad me mama donijela iz bolnice... Dočekao si ne samo to, već I da ti skačem po živcima neumorno, svih tih sedamnaest godina. 

Bio si najslađi "Mančmalou" od svake penzijice.

Nema te već dugo. Samo fizički nisi tu, među živima. Vratiš se svaki put kad uđem u tvoju sobu, kad stavim ruku na grudi, osjetim te u otkucajima. Nekad se uplašim da mi tvoj lik počinje kaljati zaborav, da tvoji šepavi koraci utišavaju dok kazaljke obilaze krugove na onim velikim svemirskim časovnicima. U sljedećem momentu uhvatim sebe da plačem. 

Dođem kući vikendom. Umro bi opet da znaš da sam otišla, ali bio bi ponosan što se borim sama, što jurim svoje dječije snove. Jedino što tebe nikad neću liječiti.. Tu sam zakasnila, ili si ti poranio. Kad dođem do kapije zastanem, reza koju si stavio još je tu. Dok je skidam, vidim da na tvom mjestu, na onom stočiću ispod kuće sjedi jedan, sad već čiča sijede kose. To je tvoj sin Čedo. Toliko ti liči. Isto korača, isto se smije, isto pobaca sav alat i galami ako nešto ne ide iz prve. Kad me ugleda, požuri da me dočeka.

Isto mi se raduje. Isto me grli. Tako te i on vraća među žive svaki put kad ga vidim, samo da mi ga Bog poživi. Vjerujem da bi plakao da vidiš da je tvoj unuk, a moj tata sad pravi čovjek. Prije svega dobar čovjek. Povremeno otključa garažu, stane između redova tvojih čekića, kablova I kutija alata koje si mu ostavio u amanet. 

Kaže: “Plakao bi did da vidi kako sam sve vratio i složio na svoje mjesto.” 

Plakala bih i ja dide, ali od sreće. 

Voljela bih da imam neki nebeski telefon samo da ti javim da smo svi dobro i da smo srećni uglavnom. Još smo tu zajedno, nismo se rasparčali, a toga si se najviše plašio. Imali šta ili ne imali, naučio si nas da imamo jedni druge, i da se borimo. 

Sjećamo te se s radošću, razlije se neka toplina oko srca i iskrade se poneka suza kad te spomenemo. Nisi zaboravljen i ne možeš biti.

Pisaću ti svake godine, i plakaću na ovaj dan, jer još uvijek isto boli samo što sam naučila živjeti s tim. Učio si me da budem jaka. 

Molim se da će riječi izgovorene u vjetar ove noći da probiju sve ozonske omotače, kapije svemira i dođu do tebe u raj. 

Volim te sad i zauvijek. Isto.