Palom heroju

Sjećam se tog dana kao da se upravo dešava, bio je šesti februarski 2018. godine. Snijeg je prekrivao ulice, i ne sjećam se zašto, ali bila sam potpuno mokra. Sjedila sam na stanici, čekala autobus koji je kasnio više od sat vremena kad je zazvonio telefon...
Bilo je šest sati uveče i očekivala sam nekakve dobre vijesti. Javili su mi tad imaš rak.

"Izuzetno rijedak koleginice, mješoviti..."

Ne mogu reći da se nisam iznenadila, ali nisam se uplašila, bila sam nekako već spremna da se nosim sa tim, jer sam dvije sedmice ranije upoznala jednu heroinu Dajanu i čitav spisak njenih "heroja po šiframa" koji su pobijedili dijagnoze i prognoze i zbog kojih vjerujem da je rak nešto što dođe samo da ti pokaže koliko si jak kad pobijediš i sebe i njega.

A onda je došao prvi krug nalaza, CT-ova, raznoraznih skenova... Hospitalizacija, pa operacija koja je potvrdila da se radilo o tom nekom mješovitom obliku karcinoma, toliko rijetkom da ga čak ni na patologiji nismo spominjali.

Zatim rolerkoster zračenja, nalaza, novih skenova, doza i doza krvi... Nadanja... I marama kao modnih detalja na pisti hemoterapija...

Odjednom je već novembar, primaš posljednju hemoterapiju koja napokon treba da nas izliječi od tog raka od kojeg svi bolujemo, ti fizički, mi emocionalno... Tvoja borba naizgled završava, a djed započinje svoju... Isti dan.

Opet nalazi, skenovi, posjete, dijalize, još jedan karcinom... Na porodičnu listu C heroja upisuje se i djed.

Nalazi puta dva, skenovi puta dva, operacije, infuzije, transfuzija, doze... Dobijamo bitke i slavimo ih nesvjesni da je rat ipak izgubljen.

Dan prije nego što ću otići došla sam da te vidim, da ti kažem da sam dobila posao i da se selim. Pričale smo dugo, kao nikada do tad. Rekla si mi da si ponosna na mene i poželjela mi sreću. Sakrila sam suze, zagrlila te i krenula prema vratima... Duboko u sebi znala sam da je zadnji put, ali dio mene se nadao da možda ipak nije.

Nazovem, kažu mi da si loše. Vratili te iz bolnice, u bolovima si... Htjela si da me čuješ.

Jedva sam skupila snage da uključim kameru i da ti se javim.

"Lijepa si mi. Izgledaš k'o san. Vidi se na tebi da si srećna, samo nek te dragi Bog čuva. Eto te k'o vila." - reče i pusti suzu ti koja nikada nisi plakala.

Ja ti rekoh da jesam zaista srećna, da sam se pronašla u ovom gradu, među ovim ljudima. I da ću za vikend kući, pa ću doći kod tebe.

"Da ti kupim makar kesu voća od prve plate."

Ti mi reče da me nećeš dočekati i zaplaka. Zaplakah i ja, te se prekide veza.

Danas je evo, četvrti avgust 2019. godine.
U iznajmljenoj sobi skoro 300 kilometara od kuće, opet mi zazvoni telefon. Devet je sati uveče.

I javiše mi da si usnula san vilo moja, onaj san iz kojeg se nećeš probuditi. Da si spakovala periku i maramu i krenula tamo gdje nema hemoterapija, igala, transfuzija i rakova, gdje te ne boli svaki udisaj. Tamo negdje iza duge...

Da si se ponovo rodila...

Trista kilometara kao trista hiljada svetlosnih godina daleko, u iznajmljenoj sobi jecam i bol mi razdire grudi dok pakujem crnu garderobu da ti sutra dođem...

Da te poljubim posljednji put...

Da ti šapnem da te volim...

Da ti nad kovčegom obećam da ću pripaziti djeda...

Da te ispratim na vječni počinak...

Da ti od prve plate umjesto voća kupim vijenac i na grob ponesem...