Duhovi grada

Nanesu me povremeno putevi sudbine na ta neka mjesta na koja generalno rijetko zalazim. Nemam nekih posebnih razloga, ali prosto postoje mjesta koja niti voliš, niti ne voliš, jednostavno im ne pridaješ ni mrvicu značaja. Nekad su to cijeli gradovi, nekada dijelovi istih, ulice, haustori ili kafići. Krećeš se njima i oni se kreću tobom bez ikakve veze, odnosa i emocija. Valjda nisu imali tu sreću da ti po nečemu postanu dragi.

Zubatim suncem osunčan hladni januarski dan, negdje oko podne, u glavnoj ulici nekog grada ni po čemu važnoj, ali staroj i lijepoj. Mimoilazim se sa gomilom ljudi hladnih lica i još hladnijih pogleda dok se provlačim laganim koracima do omiljenog kafića, nekako spontano, vječito zamišljeno, odlutalo i sanjarski ne obraćajući pažnju na realnost.

Izvor: Pixabay

Često pričam sa drugarima o „duhovima prošlosti“ i uvijek se rugamo na račun njihovih sve učestalijih poruka, poziva i posjeta. 

Svaki grad ima svoje duhove. Svaka osoba ima svoje duhove.

Znate, one koji nas ne posjećuju kada je pun ili mlad mjesec, one koje ne možemo prizivati tablama iz filmova, već baš naprotiv, posjete nas onda kada, vjerujući da su nestali, da su prešli na „drugu stranu“ zaboravimo da postoje. Čim se to desi, Prošlost i Sudbina nam se u facu podrugljivo nacere poslavši ih istog dana, u istu ulicu, u istom momentu, samo da zaustave vrijeme na čas i opomonu nas da ne možeš zaboraviti ljude koji su nekada značili.

Onda u spektru istih, tuđih, stranih mirisa u gradskoj gomili, vjetar sjeverac ti na svom reveru donese kapljicu nekog starog, dobro poznatog mirisa, i u gužvi hladnih i nevažnih lica pogledom tražiš onaj jedan osmijeh, kao da ga osjećaš blizu. Zatim u treptaju oka proživljavaš godine koje si proveo mameći isti taj osmijeh koji se sada razvlači između obraza nekog stranca. Stranca čije ime više ne uzvikneš radosno, stranca kojem više ne trčiš u zagrljaj. Nekog olovnog vojnika nalik na onog iz bajke, koji umjesto noge nema srce, bar ne isto ono koje je kucalo za tebe i s tobom. Udijeliš mu blagi osmijeh, namijeniš jedan grčić u stomaku, jer liči na nekog ko ti je bio mnogo toga, i prođeš. Pogledi se ni ne sretnu. Koljena ne zaklecaju. Srce ne zalupa jače. Ništa. Veliko, gadno i tužno ništa!

Izvor: Pixabay

Pa se sjetiš velikih riječi i obećanja koja su i tad bila preteška za neke mlađe godine, a vremenom su postala stari vagoni koje ostaviš na nekoj od usputnih stanica, jer bez njih se krećeš brže.

„Ti i ja nikada nećemo moći proći jedno pored drugoga, a da se ne zagrlimo, isplačemo i poželimo opet sve ovo. Nama je suđeno.“

Zvučalo je stvarno, i kleli smo se ćemo to jedno drugom uvijek dugovati, no izgleda da se sudbina u međuvremenu predomislila i da smo svodeći neke zadnje račune došli do zaključka da smo sve dugove otplatili i da više niko nikome ne duguje ništa.

„Bili smo pravi, al' je vrijeme bilo pogrešno.“

Nismo, dragi moj. Kada su ljudi pogrešni ni najbolja vremena nisu dovoljno dobra da opstanu.

Izvor: Fantasia.com

Svaki grad ima svoje duhove. Dobre duhove prošlosti. One koji te opsjedaju tek da te podsjete ko su ljudi koji su te formirali, poboljšali postojeću verziju tebe, da te napomenu koliko si jednom bio sposoban voljeti, koliko ti je trebalo snage da ih precrtaš jednom za sva vremena, koliko suza da ih preboliš i što je najvažnije, čega da se čuvaš u budućnosti. 

Duhove po kojima si jednom nazvao srčanu aritmiju i po kojima jednom nazoveš prvu boru na čelu, centimetar iznad oka. Duhove koje uvijek osjetiš u blizini, ali više nikada ne dozvoliš da to znaju.

Izvor: Pixabay

Dobre duhove grada, prijateljski nastrojene koje ne pokušavaš otjerati, samo podigneš obrvu dok se mimoilazite, osmijehom im odaš počast u ime minulih dana, zabraniš srcu da zalupa jače i iz dubine duše poželiš da su srećni... Što dalje od tebe.