Jednom, kad me shvatiš...
Jednom, u nekom boljem vremenu i u nekim drugačijim okolnostima shvatićeš me. Jednom, kad me shvatiš pogodiće te kao strijela ravno u srce svaki pogled koji sam spustila, svaki osmijeh koji sam ti sakrila i sve riječi koje ti nikada nisam izgovorila. Mnoge od njih sam napisala, neke si čitao i divio im se ne znajući da su o tebi i za tebe. Za neke nikada neću biti dovoljno odvažna. Neke prosto vrhunac svoje ljepote dožive samo onda kad se prećute, pa ti prećutane razdiru grudni koš. Za neke sam ionako zakasnila. Jednom, u nekom sasvim običnom danu koji će mirisati na nostalgiju, shvatićeš zašto sam toliko naivno i bezgranično voljela Miku Antića, mog vječitog dječaka i zašto sam recitovala njegove stihove. Pustićeš možda na nekakvom pametnom uređaju Mikin Epilog i tada, jače nego ikad zaparaće ti grudi epilog njegovog i mog Epiloga. Znaćeš da ima pravih ljubavi, besmrtnih i dječijih, lijepih i u svojoj ljepoti pretužnih, ali nećeš znati da sam u njemu prepoznavala tebe.