Zorana Tovilović

Često u noćima dugim, tamnim Misli me vraćaju u jednu noć Ja krpim srce obećanjima davnim A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.  Odlutam tamo gdje duša moja Stražu čuva u jednom dalekom gradu I brani jednu ljubav različitih boja od podjela što bi da je kradu. Jasno vidim predio znani Trg i slastičarnu pored katedrale Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani, Lica im ulične svjetiljke obasjale. Tu na Trgu ispred katedrale  Raširene me čekaju ruke dječaka, Gazim u prostirku utkane pahulje male Prosute s neba iz sepeta od oblaka. Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega Kao da zadnji uzdah otima iz grudi, I cijeli je svemir stao u njega sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi. U naletu sreće ostajem bez daha, Stojimo nasred tramvajskih šina U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha, Svuda okolo magična bjelina. Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni Koji ruši sve zidove, razlike i obriše gr...

Kako slavite rođendane onima kojih više nema? Kada ih prestanete slaviti? Kada se naviknete ili pomirite sa činjenicom da se oni zapravo nikada neće vratiti, da neće nositi opeglane košulje koje uredno stoje u ormaru? Ledi li vas strah da ih možda gubite iz sjećanja? Oprostite li sebi one dane kada, zaokupljeni sobom i životom ne pomislite na onog ko vam više nije živ? Oprostite li ikada sebi obećanja koja niste ispunili, a dali ste im nad kovčegom kao amanet za onaj svijet? Nađete li načina da živite s tim negdje između datuma koji su značajni samo jer podsjećaju na njega ili nju? Godišnjice, imendani... Prvi pomen, četrdeset dana, prvi mjesec, prvih pola godine... Ali šta je sa rođendanima? Kada i kako prestati proslavljati rođendane nekome ko više nije živ? Kada i kako se ljudi pomire s tim da je sve što ti je od nekoga ostalo jedna kapa, par fotografija i dva datuma. Datum rođenja i datum smrti. Prvi ti još uvijek proslavljam, a drugi preživljavam. Znam d...

Ne dam ova nedjeljna jutra Za sva druga Širom planete Zemlje I duž ovog malog svemira Ne dam ova nedjeljna jutra I prvu jutarnju kafu U smiraju mog nemira. Ne dam ova nedjeljna jutra Ispod plavetnila Od kojeg me skriva Vinova loza Zasađena rukama I voljena srcem nekog Koga pod njom više nema. Ne dam ova nedjeljna jutra Šta god da mi novo sutra sprema. Ne dam ova nedjeljna jutra spokoj, baštu, ni ptičiju pjesmu Ne dam ova nedjeljna jutra djedove bore, pradjedovu česmu.  Ne dam ova nedjeljna jutra Ni žutu kuću na kraju malog sela Besmislene razgovore Koje vode ljudi  Krštenicom izgužvanih lica Ne dam ova nedjeljna jutra, Jer dom je tamo gdje je porodica.