I dalje ti proslavljam rođendane


Kako slavite rođendane onima kojih više nema?

Kada ih prestanete slaviti?

Kada se naviknete ili pomirite sa činjenicom da se oni zapravo nikada neće vratiti, da neće nositi opeglane košulje koje uredno stoje u ormaru?

Ledi li vas strah da ih možda gubite iz sjećanja?

Oprostite li sebi one dane kada, zaokupljeni sobom i životom ne pomislite na onog ko vam više nije živ?

Oprostite li ikada sebi obećanja koja niste ispunili, a dali ste im nad kovčegom kao amanet za onaj svijet?

Nađete li načina da živite s tim negdje između datuma koji su značajni samo jer podsjećaju na njega ili nju?

Godišnjice, imendani... Prvi pomen, četrdeset dana, prvi mjesec, prvih pola godine... Ali šta je sa rođendanima?

Kada i kako prestati proslavljati rođendane nekome ko više nije živ?

Kada i kako se ljudi pomire s tim da je sve što ti je od nekoga ostalo jedna kapa, par fotografija i dva datuma. Datum rođenja i datum smrti.

Prvi ti još uvijek proslavljam, a drugi preživljavam.

Znam da tako odajem počast svemu što si mi bio, svemu što si me naučio i svemu što sam postala uz tebe.

Danas ti je rođendan. Ili bi bar bio, da si živ.

Ustala bih rano, jedva čekajući da se vratiš sa slave od ujaka. U međuvremenu bih otišla i do prodavnice da ti od svog džeparca kupim novu četkicu za brijanje, jedan paket žileta i onaj tvoj omiljeni losion... Ako ostane, možda i neku čokoladicu.

Juče bih vjerovatno napravila tortu. Nadam se bolju od one posljednje, sa bananama kojoj se fil nije stegao pa se sva razišla. Sakrila bih je u špajz i zaprijetila da ti ne govore. Onda bih te dočekala praveći se da ne znam da ti je danas rođendan. Čekala bih da te nekako iznenadim.
Onda bih te izljubila, radovala se i smijala što plačeš zbog običnog paketa žileta i bljutave torte koja je sve, samo ne torta.
Rekla bih: "Dao Bog da mi živiš sto godina!"

Ali neću!

Umjesto toga stojim na balkonu pod maglovitim nebom posljednjih desetak minuta dok se suze lede na -12 i pitam se vidiš li me odozgo?

Hladnoća je ništa, šta je jeza koja me podilazi.

Pravi li ti neko gore tortu? Da li je jednako bljutava k'o ona moja posljednja?

Možda je apsurdno, ali i dalje ti proslavljam rođendane.
Istina, ne pravim više bljutave torte od banana, i ne kupujem paket žileta, četkicu za brijanje, omiljeni losion, a ako ostane i čokoladicu od džeparca. Ne sakrivam ih po kući u želji da te iznenadim.

I dalje ti proslavljam rođendane na neke moje načine.
Pogledam u nebo tačno u ponoć na dobro poznati datum… Uputim ti nekoliko riječi, zapravo izgovorim ih u nebo sa svom željom srca i nadom da ih čuješ.
Zapitam se često šta bi rekao da možeš da me vidiš, da li bio razočaran il’ možda ponosan…

U jednom tekstu sam napisala da bih voljela da imam nebeski telefon, pa da ti mogu javiti da smo svi dobro i da smo srećni. Ne znam zašto im toliko treba da ga izmisle. Kao da su roboti i avioni preči od nebeskog telefona kojim bih ti mogla reći sve što nisam stigla, sve što tada nisam znala, a što su me zadnje četiri godine naučile. Umjesto da telefoniram nebesima, ledim se i buljim u nebo. Spustila se neka magla pa mi sakrila zvijezde.
Tako je to u velikom gradu, dragi moj… Zvijezde im nisu bitne. Plačem, psujem, drhtim i pričam ti u vazduh. To je moj način da ti budem bliže.

I dalje ti proslavljam rođendane onako kako umijem, u sebi.



I dalje ti proslavljam rođendane, palim ti svjećice koje nećeš duvati i zamišljam želju uvijek istu, da ti taj plamen donese svjetlost dana i zasija tamo gdje si.

Da ti se sve rane koje si imao pozlate, pa budu sjajnije i blještavije kad te moj plamen obasja.
Da se sijaš, donosiš radost kao kad si bio živ…

I dalje ti proslavljam rođendane… Samo malo drugačije. Sačekam ponoć, otplačem te još jednom, onda zaspim držeći kapu koju sam sakrila da zagrlim kad zafališ. A zafališ često.



Srećan ti rođendan, anđele čuvaru, još jedan rođendan sa istim brojem.

Znaš, I dalje ti proslavljam rođendane, samo ti više ne brojim godine, jer su za tebe stale.


Коментари

  1. Proslavljam. Palim sveću za rođendan, a zapalim odmah i dedi jednu, da se ne uvredi i ne pomisli kako sam samo došla nju da vidim. Kuća koja nikad nije bila prazna već tri meseca je pusta. Tri meseca čekam da se trgnem i probudim, ali onda shvatim da je s dedom, prepričava mu sve što je propustio za ovih 20 godina, pa mi lakne.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Neke ljude nikad zaista ne pustiš, ne preboliš. Samo se trudiš da o svom životu napišeš najljepšu priču na koju će biti ponosni kad im budeš prepričavala negdje gore u oblacima. <3

      Избриши

Постави коментар