Zorana Tovilović

           No, ako pokušate da me nađete na ovoj adresi neće vam poći za rukom. Onu raščupanu djevojčicu crnu kao noć, pronaći ćete tu negdje, možda u nekom žbunu, ispod stepenica, ili na komšijinoj trešnji, ali na kućnoj adresi teško. To dijete vjerovatno igra fudbal sa djecom iz komšiluka, dok žena u koju je to dijete izraslo na poznati kućni broj svraća samo vikendima. Takav je valjda život.            Negdje na osamnaestom kilometru od Kotor Varoša prema Tesliću, u dolini rijeke Kruševice, oivičene planinama Borja i Uzlomac naći ćete moje Maslovare. Želim vam toplu dobrodošlicu u nekadašnji rudarski centar koji je ukrštao puteve i sudbine radnika iz cijele zemlje, ali ne ove naše sad, već one velike, nekadašnje Jugoslavije.            Neko ko povlači konce sudbine se oštro poigrao sa istorijom mog sela. Kod nas evolucija ima obrnut smjer, pa smo iz rudarskog centra, industrijskog sela preplavljenog radnom snagom evoluirali u „selo staraca“.   Malo je stvari koj

Pitam se gdje li si ove vrele noći, dok munje preslikavaju stanovnike vrta na zidine jedne mračne iznajmljene sobe. U svakom obrisu sjenki na zidu maštom ti crtam brkove iznad onog osmijeha koji je napravio svoju naseobinu u najvećoj vijuzi mog mozga. Skoro zaplačem od smijeha kada se pod mojim očnim kapcima pojavi slika brkatog dječaka. Onda pogledam kroz otvoren prozor, odlutam mislima u dugačke aleje istovremeno osluškujući note kojima kišne kapi daju ritam siluetama vjetra i grane dok zagrljeni plešu tango u nekoj sasvim svojoj dimenziji, meni nedokučenoj. Uz tu melodiju srcem recitujem pjesmu zbog koje sam zavoljela kiše: "Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana A ti si hodala nasmijana Prokisla, radosna, očarana, pod kišom Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo na Brestom A ja sam te sreo u ulici Sijama Smiješila si se, i ja sam se smiješio Ti, koju nisam poznavao Ti, koja me nisi poznavala Sjeti se Sjeti se toga dan