Mami, umjesto rođendanske čestitke

Draga moja Katarina,

                                                             

Danas ti je rođendan.

Četrdeseti.

Otprilike, isto toliko puta ti već započinjem pisati ovu čestitku. Napišem, pa obrišem. I sve tako u krug. Mješavina najmanje hiljadu različitih, meni poznatih emocija prijeti da izbije u vidu vulkana kroz moje suzne kanaliće dok u glavi sklapam sljedeću rečenicu. Puštam ih da isteku. Svaka kapljica koja sklizne ćutke niz obraz u sebi ima malo vode, trunčić soli I po dvije uspomene. Po jednu našu, zajedničku, nevažno da li je lijepa ili ružna, jer naša je. I po jednu još, nikada doživljenu, onu koja je isto tako trebala biti naša, ali nam je iz nekih razloga uskraćena. Želim vjerovati da bi ta bila isključivo lijepa.

Gomilam te emocije proteklih mjesec dana I dugo razmišljam šta da ti poželim. Ne želim da me preduhitri neka glupa, mala, nevažna željica I da mi se tek tako nametne. Odavno sam naučila da sa željama moram biti oprezna, jer mogu I da zabole onda kad krenu da se ostvaruju. Zato sam odlučna. Mora biti nešto posebno. Nešto veliko. Nešto značajno.

Mama, ne mogu da ti poželim ništa, a da ti prije toga ne zahvalim.

Hvala ti mama za to što je tvoja duša negdje gore u svemiru izabrala baš moju da je nosi ispod srca, a zatim donese na svijet jedne vrele julske večeri, sad već davne ‘96te godine.

Hvala ti što si, iako mlada I sputana mnogim stvarima koje su najmanje zavisile od tebe, ipak bila dobra I prava majka, ruka I krilo. Uzor. Žao mi je što mi je trebalo 10 godina da to shvatim.

Hvala ti što si bila stub I oslonac, dobra supruga mom ocu. I dan-danas si to, samo nekom drugom ko to zna cijeniti I voljeti u tebi. Divim se tvom izboru. 

Hvala ti mama za tvoje lijepe oči koji si meni poklonila. Ima neka skrivena, sjetna, tužna dubina u njima. Ponekad, kad se zagledam u ogledalo vidim jasno tvoj odraz. Volim to mama, zaista.

Hvala ti što si oduvijek bila najjača žena koju znam, pa kad se izgubim u svojim očima u tom odrazu u ogledalu, ispod sjete I tuge vidim nemjerljivu snagu. Snagu žene koja je sa pozajmljene dvije marke okrenula novi list I izgradila potpuno novi svijet. Sve ispočetka. Od temelja. Sama.

Hvala ti što u tom odrazu nema ni traga od straha. Nije ga nikada ni bilo. Nokautirala si ga u nekoj od prvih rundi u tom tijesnom ringu života. U mojim očima svjetski si šampion.

Hvala ti što si otišla na vrijeme. Onda kada si procijenila da jedno ne treba I ne može da se bori za oboje dovijeka.

Hvala ti što si, tad kad si odlazila, meni dozvolila da ostanem na jedinom mjestu na svijetu na kojem sam se u tom čudnom periodu kada se sve rušilo kao kula od karata, ja osjećala sigurno. 

Hvala ti što nisi nikada tražila da biram strane, da se dijelim, već si me raširenih ruku prihvatala vikendima i što si dozvolila da me podižu djed i baba.

Hvala ti što si oprostila što sam te tim svjesno natjerala da me ostaviš iako je jedino što si željela bilo upravo to, da krenem s tobom. Bojala sam se, ne života s tobom, samo promjene.

Hvala ti što si bila moja publika na svakoj priredbi, svakom javnom nastupu bilo da sam igrala u Nušićevim komadima, bilo da sam recitovala Antićeve stihove ili bila Djeda Mraz. Jedna se glava iz publike uvijek izvijala iznad svih. Ona jedna meni najljepša. Tvoja.

Hvala ti što si sačuvala svaku moju čestitku koju sam ti ikada napisala. Pa čak I onu jednu u kojoj je pisalo “Mama volim te najviše, odmah poslije tate I jednog Vanje” napisanu nespretnim rukopisom u, mislim, petom razredu osnovne.

Hvala ti što si nikada nisi odustala od mene, čak ni onda kada sam ja odustala od tebe.

Hvala ti što si mi svih ovih godina, ćutke, nenametljivo čuvala ta dječja leđa koja su ti bila okrenuta.

Hvala ti što si me naučila da nekada ljubav jednostavno nije dovoljna. Tebi je bila, ali drugima ne.

Hvala ti što si me naučila da ponekad dvije ženske ruke mogu biti jače od stotinu muških. Mogu, zaista, onda kad moraju.

Hvala ti mama za sve ono što si godinama trpila, gomilala, zaključavala u sebe. Zbog mene.

Hvala ti za svaki jecaj koji si progutala da ja ne bih osjetila da nešto nije u redu.

Hvala ti što si mi poklonila dva najljepša poklona. Brata I sestru kojima si svojim vještim rukama uštrikala u DNK iste gene koje si štrikala meni prije 21 godinu. Oni su moji. I ja sam njihova. Nažalost, uglavnom vikendima. Svejedno, I dalje su najbolje stvari koje su mi se ikada desile. Njih dvoje.

Ne živimo zajedno, ali veže nas jedan čvrsti, gvozdeni most, najljepši I najstabilniji na svijetu. Onaj koji ni godine, ni vremenski uslovi ne mogu srušiti. Nikada.

Sve dok našim venama teče tvoja krv I sve dok si taj most ti, Mama, očevi I prezimena su nebitni.  

Dok brišem suze mama, primjećujem radosno, to je samo četrdeset godina.

Bile su istovremeno I lijepe, I tužne, turbulentne, uspješne I neuspješne. Bile su svakakve… No, ipak tvoje… Naše... I prošle su.

Ponosna sam mama na tebe, danas više nego ikada.

Ponosna sam na sve ono što si bila u tih četrdeset godina.

Ponosna sam na sve ono što si sad I još više na sve ono što tek treba da budeš. U sljedećih četrdeset godina.

Ti si mama oduvijek moj lični Heroj. Onaj diskretni koji vodi svoje bitke ćutke bez ikoga da naredi povlačenje ili dodijeli orden kad sve bude gotovo.

Sada sam dovoljno zrela da razumijem sve ono što ranije nisam  mogla.

Sada sam dovoljno odrasla da znam da si neponovljiva, unikatna, hrabra, emotivna…

Da si najbolja, I to ne zato što si moja.

Sada znam I šta da ti poželim:

“Eto… To ti želim…

Da na svim stvarima koje dotakneš

Ostaviš prozirne otiske,

Nevidljivi miris lepote

I lelujanje poljubaca.

Da budeš vitki most

Visoko iznad ponora,

Po kojem struje

I sele se nebesa,

Vremena I prostori.

Da vežeš svet za svet,

Gde god se kida I raspada.

I da ne živiš dužnosti

Nego da živiš nadahnuća.”

 (Antić M.)

To ću poželjeti tebi. A za sebe ću sačuvati onu jednu želju da nas godine više nikada ne rastave.

Srećan ti rođendan Mama.

Volim te više nego što riječi mogu reći.

P.S. Posvećeno mojoj mami, najnevjerovatnijoj ženi na svijetu i svim drugim razvedenim, samohranim, "raspuštenim", "polovnim" i nepravedno etiketiranim ženama...