Zorana Tovilović

Dok se pripremam da iza sebe ostavim još jednu godinu, ne mogu da se oprostim od nje, a da je prije toga ne analiziram i da joj se od srca ne zahvalim za sve što mi je bila, za sve što je uradila za mene u svojih 365 dana. Jer danas, kada svi ovi dani odlaze u nepovrat raspoređujem ih po odajama duše. Neki će u “Skladište za dobre stvari” topografski smješteno u sredogruđu, oni drugi koji nisu bili tako dobri, odlaze nešto sjevernije, prema glavi u kojoj bivaju obrađeni i odakle ih misli i mozak deportuju van. Iza njih ostane samo minimalan trag o postojanju, nešto poput crne liste na koju su popisani, tek da se ne ponove.  Ovo je bila godina u kojoj sam naučila da kanališem stvari onda dok traju, tako da to više nije teret koji na ramenima prenosim sa brojke na brojku u kalendaru.   Ovo je zapravo prva godina od koje se opraštam, a da prema njoj osjećam neizmjernu ljubav I zahvalnost, ne zbog onog što je ona bila meni, već zbog svega što sam ja bila...

           No, ako pokušate da me nađete na ovoj adresi neće vam poći za rukom. Onu raščupanu djevojčicu crnu kao noć, pronaći ćete tu negdje, možda u nekom žbunu, ispod stepenica, ili na komšijinoj trešnji, ali na kućnoj adresi teško. To dijete vjerovatno igra fudbal sa djecom iz komšiluka, dok žena u koju je to dijete izraslo na poznati kućni broj svraća samo vikendima. Takav je valjda život.            Negdje na osamnaestom kilometru od Kotor Varoša prema Tesliću, u dolini rijeke Kruševice, oivičene planinama Borja i Uzlomac naći ćete moje Maslovare. Želim vam toplu dobrodošlicu u nekadašnji rudarski centar koji je ukrštao puteve i sudbine radnika iz cijele zemlje, ali ne ove naše sad, već one velike, nekadašnje Jugoslavije.            Neko ko povlači konce sudbine se oštro poigrao sa istorijom mog sela. Kod nas evo...