Bila jednom jedna zima
U polumraku dobro poznate sobe, na prozor naslonjena djevojčica ispraća pogledom tragove odlazećih stopa dok se suze lede na -14. Zima je odavno zavladala kalendarski, ali tek juče je cijelom selu obukla snježnobijelu haljinu. Sve je utihnulo, jer kad snijeg pada, sva priroda ćuti i sluša. Kasni su sati. Nijema ponoć. Selo oivičeno planinama uveliko spava. Na njegovom jastuku od perja spavaju i njegovi mještani, jedino što je budno su nemiri i tek poneki vijesnik prošlosti koji se skrije iza ćoška zgrade pored koje tek treba da prođeš, i zaskoči te, obično noću, kad nemaš svjedoke i kad zaboraviš. Ili bar pomisliš da si zaboravila. Pogled sa prozora koji se gubi u odlazećim stopama povremeno biva zamagljen, sve dok suze koje se nakupljaju u očima ne preliju preko ivice kapka i skliznu niz blijede obraze. A onda se na tim obrazima zalede i zaleđene počnu da štipaju. Kao da oko svakoj stopi namijeni po nekoliko suza. Noć je katkad prijatelj. Postavlja pitanja...