Zorana Tovilović

Kad sve moje brige se U sumrak kasni slegnu I kad noćna tmina zlatni dan uguši I kad se sa brda oko Sarajeva Sunce iza horizonta sruši Pustim tišinu Da umjesto mene zbori Sve riječi nježne koje usne ćute, Srce tad nemuštim jezikom O tebi progovori I opet mi misli sve o tebi slute. Onda se prepustim uspavankama Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir Prepoznam tebe u ponekoj strofi U smiraju dana moj najveći si nemir. Čežnjom te zovem, ime ne spominjem i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine uzalud samu sebe opominjem da možda nismo rođeni za iste visine. Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake i nogama rijetko na zemlji stoji Previše romantična, previše brižna Ti, olovni vojnik što života se ne boji tvrđava hladna i meni nedostižna. Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti Obasjan posljednjim sunčevim zrakom Ismijavaš moja maštanja i iluzije Po horizontalama svoje realnosti Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom. I otkud onda  u...

Možda se upravo u ovom trenutku, dok jedna boemska, beskrajno romantična i pomalo izgubljena duša veče provodi tražeći smisao u besmislu, neko negdje moli za čudo. Ne mogu, a da se ne zapitam:  “ Bože, koliko li je ljudi što se sad mole Tebi za čudo?  “ Kada neko spomene čudo, meni se iz srca krivudavim krvotokom uzbrdo do glave I misli došunjaš ti. Navali se na dušu kao planina sve tvoje, sve moje, sve zamalo naše… Hiljadu snova, pa još hiljadu želja koje I sad jedva čekaju da se ostvare, a od kojih smo daleko tek za jedno malo čudo. Čudo koje nam uvijek izmakne. Čudo od kojeg nas dijele sve ove daleke blizine, I sve ove bliske daljine. I uvijek smo blizu za jedan zagrljaj, I uvijek smo daleko za jedno čudo. Ponovo sam budna u ovu kasnu noć, u jednom primorskom gradiću, osluškujem   filharmoniju mora koja svira zapljuskujući talasima obalu I kvasi moja bosa stopala do gležnjeva uronjena   vodu. Mazim vjetar koji kao da duva kroz ovu pr...

Često u noćima dugim, tamnim Misli me vraćaju u jednu noć Ja krpim srce obećanjima davnim A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.  Odlutam tamo gdje duša moja Stražu čuva u jednom dalekom gradu I brani jednu ljubav različitih boja od podjela što bi da je kradu. Jasno vidim predio znani Trg i slastičarnu pored katedrale Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani, Lica im ulične svjetiljke obasjale. Tu na Trgu ispred katedrale  Raširene me čekaju ruke dječaka, Gazim u prostirku utkane pahulje male Prosute s neba iz sepeta od oblaka. Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega Kao da zadnji uzdah otima iz grudi, I cijeli je svemir stao u njega sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi. U naletu sreće ostajem bez daha, Stojimo nasred tramvajskih šina U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha, Svuda okolo magična bjelina. Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni Koji ruši sve zidove, razlike i obriše gr...

Sve što ti nikada nisam rekla stalo bi u jednu knjigu. U jednu knjigu koju trenutno nemam vremena napisati. Znaš kako se godinama već vješto i uvježbano razapinjem između predavanja, vježbi, posla, piskaranja, dijagnoza, porodica...  Sjećam se kako si tvrdio da sam srećnija od tebe jer ti imaš jednu, a ja čak tri porodice... Ti jedan, a ja tri hrama... Istina, i svi moji hramovi su mi još uvijek hramovi i još uvijek sveti... Obilazim ih kad god mogu, dolazim im dušom istovremeno odlazeći tijelom od njih. Kao da se bojim da će mi jednom ponestati vremena sa njima. To si dobro znao. Ono što nisi znao, a nisam ti nikada ni rekla jeste da si bio moj četvrti hram, moj Jerusalim, i Istanbul, i Rim, Meka i Medina...  Moja Crkva, i sinagoga, i džamija... Moja četvrta molitva pred spavanje odmah poslije onih za moje tri porodice. Sve što ti nikada nisam rekla bilo bi vješto napisano na stranicama moje prve knjige na koje bi kapale suze nekoga jednako izgu...

U stilu slobodne subote, u međuispitnom periodu, riješim da uradim GSP (širokim narodnim masama ženskog pola poznato i kao Generalno Spremanje Prostora.)  Nekada zaista prija da se izvučeš iz obaveza i svega što na bilo koji način vrši pritisak na tvoju pomalo boemsku dušu, pa se uživiš u ulogu Pepeljuge. Bez princa, cipelica, kočije i bala u ponoć... Dakle, samo ti i prašina. Latiš se krpe i natjeraš životni prostor da malo živne. Sa njim nekako živneš i ti. Izvor: Pixabay.com Prevrćući stvari, namještaj i sjećanja obično, ako naiđem na nešto zanimljivo trgnem se nakon desetak minuta i zateknem sebe kako sjedim na krevetu i držim „pronađeno blago“ u rukama opraštajući se od njega prije nego što završi u kanti za smeće. Danas je jedan od takvih dana, samo što u tom okretanju i prevrtanju stvari po sobi naiđoh na nešto drugačije... Nađoh na polici, iza knjiga jednu malu bočicu parfema. U momentu kad je ugledah koljena sama klecnuše pa nekako nespretno sje...

Nanesu me povremeno putevi sudbine na ta neka mjesta na koja generalno rijetko zalazim. Nemam nekih posebnih razloga, ali prosto postoje mjesta koja niti voliš, niti ne voliš, jednostavno im ne pridaješ ni mrvicu značaja. Nekad su to cijeli gradovi, nekada dijelovi istih, ulice, haustori ili kafići. Krećeš se njima i oni se kreću tobom bez ikakve veze, odnosa i emocija. Valjda nisu imali tu sreću da ti po nečemu postanu dragi. Zubatim suncem osunčan hladni januarski dan, negdje oko podne, u glavnoj ulici nekog grada ni po čemu važnoj, ali staroj i lijepoj. Mimoilazim se sa gomilom ljudi hladnih lica i još hladnijih pogleda dok se provlačim laganim koracima do omiljenog kafića, nekako spontano, vječito zamišljeno, odlutalo i sanjarski ne obraćajući pažnju na realnost. Izvor: Pixabay Često pričam sa drugarima o „duhovima prošlosti“ i uvijek se rugamo na račun njihovih sve učestalijih poruka, poziva i posjeta.  Svaki grad ima svoje duhove. Svaka osoba ima svoje...

Izvor: rtve.es Pisaću ti u noćima dugim, julskim, beskrajno vrelim i vedrim...  Pisaću ti o Svemiru, o prostornom rasporedu zvijezda od kojih zamišljenim linijama spajam tvoj lik. O zvjezdicama u koje ti okujem ruku, nanižem ih kao brojanicu da sa sobom uvijek imaš komadić onoga u šta u nebeskim prostranstvima vjeruješ. Znaš, ima neka viša sila. Izvor: relativelyinteresting.com Pisaću ti u zorama proljećnim, rosnim… Pisaću ti o visibabama, ljubičici ispod prozora I trešnjama koje mirisom vraćaju u djetinjstvo. Pisaću ti I koncem septembra, kišnim popodnevima dok kapi natapaju žuto lišće koje se prostrlo po mokrim trotoarima I o šarenim kišobranima ispod kojih se ljube neki drugi mi. Pisaću ti sjedeći u fotelji pored prozora, dok se sobom širi miris kafe, a u pozadini svira “Wake me up when september ends.” Izvor: weheartit.com Pisaću ti u zimskim sutonima. Onim danima kada se, dok cvokoćem na balkonu sa olovkom u ruci I sveskom na koljenima, s...

“Za sreću dosta je trideset kvadrata...”          Jeste. I biće. Trideset kvadrata, naših ili iznajmljenih, u ovom ili na drugom kraju svijeta. U tih trideset kvadrata, u centru grada ili negdje u nekom seocetu kojeg nema na kartama, smjestićemo život i sve što on sa sobom nosi u par kofera. Kofere života, jedan ili dva, držaćemo u malom predulazu, pored police za obuću. Znaćeš i ti, kao i ja da sve što nam treba može stati u dva kofera, i da će na toj polici biti dva para obuće, jednako spremna za put u nepoznato, u bilo koje doba, u bilo koji kraj svijeta, sve dok koračaju u korak. Razmišljam da negdje u tom predulazu stavimo jedan hvatač snova. To je da dočeka i uhvati naše snove, ako oni nekada odluče da krenu na vrata. Napravićemo im zamku koja će ih vratiti nama da se ostvare. Kuhinja će biti već posebna priča, posebno dizajnirana. Neće to biti neki fensi, skupi namještaj koji bismo godinama kasnije otplaćivali na rate.   B...

U životu svakog ovozemaljskog bića postoji neki prelomni trenutak. Onaj u kojem se sve do tad poznato sruši kao kula od karata. Do tad gotovo nikad i ne osjetiš potrebu da sjedeš oči u oči sa svojim životom, zamisliš se nad svim do sad učinjenim i shvatiš, ili bar pokušaš shvatiti šta ti je dalje činiti. U mom životu, na žalost ili sreću bilo je više prelomnih trenutaka. Svaki je sa sobom odnio dobar dio mene, ali kad god bih se osvrtala na njih, bila sam nekako ponosna, jer su definisali moje odrastanje, izvukli iz mene ono najbolje. Uvijek me na ovaj datum uhvati neka nostalgija, vidim sebe kao djevojčicu koja stoji pored balkonskih vrata, guši jecaje koji bi mogli probiti zvučni zid. Čujem riječi zalivene teškim, muškim suzama: „Eto, stari došlo je vrijeme da napustiš svoju kuću.“ Otima se jedan vrisak. Slivaju se suze. To je taj prelomni trenutak, čini mi se. Pamtim ga kao da se upravo dešava. Svaki detalj, masa ljudi, plamičak svijeće, miris tamjana, na brdima oko Ma...