Zorana Tovilović

Sjećam se tog dana kao da se upravo dešava, bio je šesti februarski 2018. godine. Snijeg je prekrivao ulice, i ne sjećam se zašto, ali bila sam potpuno mokra. Sjedila sam na stanici, čekala autobus koji je kasnio više od sat vremena kad je zazvonio telefon... Bilo je šest sati uveče i očekivala sam nekakve dobre vijesti. Javili su mi tad imaš rak. "Izuzetno rijedak koleginice, mješoviti..." Ne mogu reći da se nisam iznenadila, ali nisam se uplašila, bila sam nekako već spremna da se nosim sa tim, jer sam dvije sedmice ranije upoznala jednu heroinu Dajanu i čitav spisak njenih "heroja po šiframa" koji su pobijedili dijagnoze i prognoze i zbog kojih vjerujem da je rak nešto što dođe samo da ti pokaže koliko si jak kad pobijediš i sebe i njega. A onda je došao prvi krug nalaza, CT-ova, raznoraznih skenova... Hospitalizacija, pa operacija koja je potvrdila da se radilo o tom nekom mješovitom obliku karcinoma, toliko rijetkom da ga čak ni na patologiji nismo ...

Kad sve moje brige se U sumrak kasni slegnu I kad noćna tmina zlatni dan uguši I kad se sa brda oko Sarajeva Sunce iza horizonta sruši Pustim tišinu Da umjesto mene zbori Sve riječi nježne koje usne ćute, Srce tad nemuštim jezikom O tebi progovori I opet mi misli sve o tebi slute. Onda se prepustim uspavankama Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir Prepoznam tebe u ponekoj strofi U smiraju dana moj najveći si nemir. Čežnjom te zovem, ime ne spominjem i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine uzalud samu sebe opominjem da možda nismo rođeni za iste visine. Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake i nogama rijetko na zemlji stoji Previše romantična, previše brižna Ti, olovni vojnik što života se ne boji tvrđava hladna i meni nedostižna. Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti Obasjan posljednjim sunčevim zrakom Ismijavaš moja maštanja i iluzije Po horizontalama svoje realnosti Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom. I otkud onda  u...