Ja sam ti ostala dužna
Oktobar se, nekako nečujno i na prstima, poput lopova uselio u ovaj grad, a sa njim i ja zvanično. Jesen je stigla neprimjetno i donijela kiše koje toliko volim. Ti si se, takođe poput lopova, nekako nečujno ušunjao pod moju kožu, neprimjetno, na prstima. Doduše, puno prije ovog oktobra. Tek sad vidim da sam kasno shvatila. I dok u ovu kišnu jesen frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem svodim račune onog što (ni)smo bili, iznenađeno i pomalo uvijeđeno zaključujem da nismo baš na nuli. Ja sam tebi izgleda ostala dužna. Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto, po jedan za svaki put kada si slušao moje gluposti do iznemoglosti, inatio se tek da me nasmiješ i dubokim glasom tvrdoglavo pokušavao da pobiješ moje argumente. Ja ti nikada nisam popuštala, ne zato što sam mislila da sam u pravu, već sam prosto voljela te rasprave u koje se strasno uneseš pa kad se već iznerviraš podrugljivo kažeš: „Ja možda nisam načitan kao ti, ali znam da sam u pravu.“ Ja sam ti