Zorana Tovilović

Da me je neko prošle godine u ovo doba pitao šta su za mene „heroji po šiframa“ vjerovatno bi prva asocijacija bila Džejms Bond, Tajni agent 007. Nekakav heroj, i jedna šifra. Onda sam jednog oktobarskog, kišovitog dana, u besciljnom popodnevnom listanju početne stranice na Fejzbuku naišla na objavu Lola magazina naslovljenu sa „Heroji po šiframa: Bila jednom jedna velika bolest, a ostala velika priča.“ Ranije sam negdje napisala da mi je ovo srce koje kuca u grudima moj receptor kojim uvijek osjetim dobre stvari, dobre ljude i snažne priče. Pročitala sam Lolin tekst i mahnito krenula da tražim više. Tako sam otkrila blog i stranicu. „Ja sam bila C, koja je tvoja supermoć?“ pitala je ćelava djevojčica koja me je dočekala na blogu držeći u ruci nadu. Tada se desio klik u glavi i shvatila sam o kakvim herojima se tu zapravo radi.  To su heroji po dijagnozama. To C je bilo C iz drugog poglavlja 10. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstv

Ponekad se zamislim nad magijom postojanja i poželim čarobni štapić koji bih vjerovatno iskoristila da iskočim iz ove kože. Znate, u onim situacijama kada postane tijesno, kada se ista ta moja vlastita koža smanji za broj ili dva i počne da steže, guši i na kraju puca. Prosto se sve rasprsne. Kroz te nevidljive pukotine često ističe duša u mlazovima. Pomislim da bih se možda bolje snašla u tuđoj, ali kroz posao koji radim i živim shvatam da sve kože ponekad otješnjaju. Ni u jednoj nije uvijek komotno. Nisu samo pukotine ono što na koži boli. Posebnu vrstu rana čine ujedi. Ujedi lažima, ujedi situacijama u kojima su nam pojedini ljudi bili potrebni, a odsutni... Ujedi izrečenim, ujedi prećutanim.  Zariveni zubi prijatelja u koje sam se klela, i crveno-modra koža oko traga. Podsjetnik na izdaju... I bol koja se javlja i kad pogledaš. Nekako ti žao sebe. Naivnog, blesavog i izujedanog. Ujedi ljubavi za koje sam naivno vjerovala da su možda „prave“. Pa dok sam se ja ba

Sve što ti nikada nisam rekla stalo bi u jednu knjigu. U jednu knjigu koju trenutno nemam vremena napisati. Znaš kako se godinama već vješto i uvježbano razapinjem između predavanja, vježbi, posla, piskaranja, dijagnoza, porodica...  Sjećam se kako si tvrdio da sam srećnija od tebe jer ti imaš jednu, a ja čak tri porodice... Ti jedan, a ja tri hrama... Istina, i svi moji hramovi su mi još uvijek hramovi i još uvijek sveti... Obilazim ih kad god mogu, dolazim im dušom istovremeno odlazeći tijelom od njih. Kao da se bojim da će mi jednom ponestati vremena sa njima. To si dobro znao. Ono što nisi znao, a nisam ti nikada ni rekla jeste da si bio moj četvrti hram, moj Jerusalim, i Istanbul, i Rim, Meka i Medina...  Moja Crkva, i sinagoga, i džamija... Moja četvrta molitva pred spavanje odmah poslije onih za moje tri porodice. Sve što ti nikada nisam rekla bilo bi vješto napisano na stranicama moje prve knjige na koje bi kapale suze nekoga jednako izgubljenog k

U stilu slobodne subote, u međuispitnom periodu, riješim da uradim GSP (širokim narodnim masama ženskog pola poznato i kao Generalno Spremanje Prostora.)  Nekada zaista prija da se izvučeš iz obaveza i svega što na bilo koji način vrši pritisak na tvoju pomalo boemsku dušu, pa se uživiš u ulogu Pepeljuge. Bez princa, cipelica, kočije i bala u ponoć... Dakle, samo ti i prašina. Latiš se krpe i natjeraš životni prostor da malo živne. Sa njim nekako živneš i ti. Izvor: Pixabay.com Prevrćući stvari, namještaj i sjećanja obično, ako naiđem na nešto zanimljivo trgnem se nakon desetak minuta i zateknem sebe kako sjedim na krevetu i držim „pronađeno blago“ u rukama opraštajući se od njega prije nego što završi u kanti za smeće. Danas je jedan od takvih dana, samo što u tom okretanju i prevrtanju stvari po sobi naiđoh na nešto drugačije... Nađoh na polici, iza knjiga jednu malu bočicu parfema. U momentu kad je ugledah koljena sama klecnuše pa nekako nespretno sjedoh