Heroji po šiframa
Da me je neko
prošle godine u ovo doba pitao šta su za mene „heroji po šiframa“ vjerovatno bi
prva asocijacija bila Džejms Bond, Tajni agent 007. Nekakav heroj, i jedna
šifra. Onda sam jednog oktobarskog, kišovitog dana, u besciljnom popodnevnom
listanju početne stranice na Fejzbuku naišla na objavu Lola magazina
naslovljenu sa „Heroji po šiframa: Bila jednom jedna velika bolest, a ostala
velika priča.“
Ranije sam negdje napisala da mi je ovo
srce koje kuca u grudima moj receptor kojim uvijek osjetim dobre stvari, dobre
ljude i snažne priče. Pročitala sam Lolin tekst i mahnito krenula da tražim
više. Tako sam otkrila blog i stranicu.
„Ja sam bila C, koja je tvoja supermoć?“ pitala je ćelava djevojčica koja me je dočekala na blogu držeći u ruci nadu.
Tada se desio klik u glavi i shvatila sam o
kakvim herojima se tu zapravo radi.
To su heroji po dijagnozama. To C je bilo C
iz drugog poglavlja 10. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih
zdravstvenih problema.
Srce je zalupalo jače, svaki put zalupa...
Prvi tekst koji sam pročitala bio je o
banjalučkoj hirurgiji . Već sa prvim redovima krenule su suze. Do kraja teksta sam se nekoliko puta gušila u njima. Onda je došao drugi, pa treći kojima sam ispunila sljedećih par sati. Neki
su stvarali toliki pritisak u grudnom košu da sam pravila pauze da uzmem
vazduha, a zatim se vraćala na početak i iznova započinjala čitanje.
Tekst o banjalučkoj
hirurgiji i „stepenicama boje ugašenog života“.
Autorka je napisala da su
stepenice na hirurgiji boje ugašenog života i da je boja ugašenog života upravo
ta kojom su obojene stepenice od betona. Svako ko se ikada penjao tim
stepenicama bilo do svoje sobe, ili do sobe nekoga dragog čija je to trenutna
adresa, a nad čijim se krevetom smrt i život kockaju će shvatiti. Meni je taj
neko drag bio djed. Suzama sam nakvasila, i cipelama oribala hodnik ispred
operacione sale na drugom spratu dok sam u neizvjesnosti čekala da se završi
treća operacija u tri dana. I penjala se unezvjereno tim stepenicama koje ili
vode do spasenja, ili ne vode nikuda.
Ne morate biti budući zdravstveni
profesionalac da pretpostavite koliko je teško imati C dijagnozu.
Nekad
se osilimo, pa naivno pomislimo kako kontrolišemo sve. Živimo u ubjeđenju da su
loše stvari nešto što se dešava drugima i da smo samo mi imuni. Ne govorimo o
tome „da ne naslutimo“... Da ne prizovemo zlo... A zlo često dođe i nepozvano,
pa kad se desi postavljamo bezbroj pitanja... Sebi, Bogu i svijetu...
Kladim se da svako od nas ima ili nema više
nekoga ko je heroj sa šifrom C... Ili heroj sa nekom drugom, jednako teškom
šifrom.
Svi poznajemo nekoga ko je stekao orden u teškoj
borbi za preživljavanje, ili nekoga ko je pali heroj iz te iste borbe... Zato
svako od nas duguje sebi, a i svojim herojima najmanje jedan krug kroz poučne
životne priče „Heroja po šiframa.“
Heroj sa šifrom koji je okupao moju dušu
svojim sjajem, koji me je inspirisao da napišem ove redove i koji je začetnih
cijele ove družine osim šifre, ima i ime. I zove se Dajana. A ja sam imala čast
da se u petak upoznam sa njom na promociji njene prve knjige... Knjige o njoj i
svim njenim herojima. Knjige koju sam, kasnije te večeri pročitala u dahu. I
koju ću pročitati još bezbroj puta i koju toplo preporučujem svima koji ovo
čitaju.
...Jer trebalo nam je iskustvo, trebala nam
je ta priča iz prve ruke... Treba nam da nas, onda kad poletimo privremeno
prizemlji, jer je život lošiji pilot i pri slijetanju ne izvuče točkove i ne
navuče nam padobrane... Pa nas taj pad smrvi.
Trebala nam je svima lična ispovijest
nekoga, priča o onome o čemu je „sramota“ govoriti...
Trebale su nam instrukcije, uputstvo za
postupiti s takvim herojima. Ako nekad zatreba.
Trebalo nam je da nas podsjesti kako smo
sebični, mali i nebitni sami sebi dok smo zdravi, a kako veliki, jaki i
istrajni postajemo onda kad moramo.
Trebalo nam je da dijelom razumijemo, da se
saosjećamo... Da više volimo, bolje bodrimo...
Trebalo nam je, i treba nam... A Dajana je
prva koja se usudila da nam to omogući. Da ispriča svoju i priče drugih, sebi
sličnih koji se od nas razlikuju samo po toj šifri. Kombinaciji koja im daje
supermoć i čini ih herojima.
Jer heroji su svuda oko nas i oni najčešće
svoje bitke vode ćutke. A još češće trebaju nekoga da sa njima ćuti...
Nekoga s
kim će, ako sve prođe, glasno započinjati svoju verziju sa : „Bila jednom jedna
velika bolest...“ a završavati je sa: „Živjeli su srećno do kraja života.“
Ona se usudila da napiše, mi se trebamo
usuditi da pročitamo...
Zbog nje, zbog sebe... I svih njenih
heroja.
Zbog snage koja je trebala.
Zbog prognoza i statistike koje je
nokautirala... Jer kako sama kaže:
„Prognoze su rekle svoje. Mi smo odradili svoje. Život je izbrisao tačku i stavio zarez. Za novi početak. Jer prognoza je samo prognoza i nije sigurna za period duži od 36 časova. Kao sa vremenskim prilikama. A i šifre su samo kombinacije slova i brojeva. Čovjek je puno više od toga.“
<3
ОдговориИзбриши