Sitnice u životu ili Život u sitnicama?
Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog jesenjeg sunca koji se olako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja da je vrijeme za prvu jutarnju kafu čiji miris se već nazire iz susjedne prostorije. I to mi je nekako važno. Jer kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš za gram više sva nova jutra koja te tu probude i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice. Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Prvi novembarski… Selo već uveliko miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže. Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji. Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. I ovaj jesenji, baš kao i svaki drugi dan u svome naručju donosi nešto... Ja sam poželjela pletenu korpu prepunu sitnica....