Sitnice u životu ili Život u sitnicama?

Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog jesenjeg sunca koji se olako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja da je vrijeme za prvu jutarnju kafu čiji miris se već nazire iz susjedne prostorije. I to mi je nekako važno. 

Jer kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš za gram više sva nova jutra koja te tu probude i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice. 

Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Prvi novembarski… Selo već uveliko miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže.
Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji. Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. I ovaj jesenji, baš kao i svaki drugi dan u svome naručju donosi nešto... 

Ja sam poželjela pletenu korpu prepunu sitnica.

Utonula sam sinoć, nešto iza ponoći, u san razmišljajući o tome koliko volim sitnice, koliko ih u ovoj prolaznosti zvanoj život sve pažljivije sakupljam, jer su komadići slagalice koji će mi biti potrebni da jednom završim veliku sliku Sebe i svega što sam ikada bila.

Kada kažem "sitnice" pomislim na one električne, niskovoltažne srčane impulse od kojih sve počinje i sa kojima sve završava... One koji žvrljaju našu EKG krivulju održavajući nas tako živima.

Sitnica je uzdah koji nam pluća ispunjava životom noseći na svojim krilima u milošte kiseonik. I život koji stane u one momente koji ostavljaju bez daha.

Sitnice su enzimi neophodni da provarimo najslađe tulumbe na svijetu, one bakine koje mirišu od kapije. 

Sitnica je ona mala ćelija, mamina i tatina zajednička, koja se dijeli bezbroj puta, pa nas diobom izvaja u nešto tako savršeno u svijetu nesavršenosti. Od početka do kraja. Organ po organ…

Sitnica je iskra. Ona spasonosna, svijetla i gotovo nevidljiva, ona koja pali vječne vatre našeg postojanja. Vatre, da sagore svu mržnju i korov koji se decenijama širi po ovoj plodnoj zemlji.

Sitnica je i pepeo koji ostane tamo gdje je bila vatra, pa iz tog pepela jednom opet ponikne zelena trava doma mog. A u travi cvjetovi. I crveni, i plavi, i bijeli, i žuti, i zeleni… 

I božuri, i ljiljani, i masline… Naizgled različiti, a isti. I istog mirisa. Mirisa mira.

Sitnice su note. 

Ljubav, sjeta, tuga i radost, sve zajedno ucrtane u linije kajdanki. Simfonije ljubavi. Rekvijem prošlostima i izgubljenim dijelovima sebe... Žice gitare. Dirke klavira. 

I crne i bijele jednako.

Sitnice su i svi kadrovi sreće, uskladišteni iza očnih kapaka, i želim da budu što ljepši kada se jednom budu projektovali na nebeskim platnima pred režiserima drame zvane Život. 

Sitnice su emocije. Emocije po kojima sam prepoznatljiva zbog tog jedinstvenog načina projektovanja unutrašnjeg stanje duše, besmrtne duše na površinu ovog smrtnog tijela.

Sitnica je i snježna pahulja, ona prva kojoj se petogodišnja djevojčica u meni raduje i dan-danas, sedamnaest godina kasnije, ali i dalje jednakom jačinom.

Sitnice su i šaroliki jesenji pejzaži razbacani po vrletima Hercegovine, a koje je Priroda naslikala vješto i ravnomjerno raspoređujući boje u prizore od kojih zastaje dah. I sunčeve zrake koje se hrabro i upadljivo probijaju iz tmurnog neba podsjećajući me da nema tih oblaka poslije kojih sunce nije prkosno sijalo. 

Sitnica je i sonet o mojim očima koje zatrepere pred ljepotom platana i rukama koje su "namjenski stvorene za zagrljaje" koji me zatekao na jednoj pauzi za ručak orosivši pritom iste te moje oči iz pjesme. 

Sitnica je i jedna nasumično odabrana knjiga sa hotelske police u nepoznatom gradu neke daleke države i u njoj poezija toliko lijepa da još uvijek drhtim od te ljepote.

Sitnica je i zagrljaj na kiši u istom tom nepoznatom gradu, i kazaljke na svim satovima univerzuma koje su se zaustavile onda kada su se spojila dva životom izranjavana, ali od zlata sjajna Kintsugija u taj zagrljaj od kojeg je duša porasla za broj. 

Kunem vam se. 

Sitnica je i jučerašnji tatin iznenadni poziv i te dvije rečenice u koje su stale 22 godine iščekivanja, dokazivanja i tjeskobe: 

"Čestitam ti miše, sve sam čuo. Ja sam tako ponosan na tebe."

Sitnice su i ova slova koja uvezujem u riječi pa od tih riječi krojim pjesme i priče. Tim riječima ispisujem svoje i tuđe stranice života, a onda se ispod potpišem da ostane trag, jer samo onome što se na papir utisne vrijeme, ni ljudi ne mogu ništa.

Sitnica su i ovi redovi kojim iskazujem zahvalost jednom gospodinu Oktobru koji me je ranije lomio i bolio, a ove godine me učinio kompletnom time što me je na sitnice razložio. 

I potpuna sam sve dok su od sitnica satkani moji dani, duša, misli I život.

Onda, sitnice u životu ili život u sitnicama?!

Oboje, rekla bih.