Vidovdan je

 

Izvor: https://www.flickr.com

Prošlo je kroz ovaj moj kratki život mnogo ljudi, neki su me izgubili, neke sam ja izgubila. Neke mi je život prerano uzeo.

Kroz život sam nekako uvijek išla naivno srcem, i volim što je tako, jer drugačije ne bih znala. Slušala sam tuđe priče i pričala svoje, razglabala o smislu života, postojanja... Trudila se i još se trudim da iz svega učim prvom srcem, pa tek onda razumom.

Četvrtinu vijeka sam na Zemlji i nikada još nisam srela nekoga ko bi znao da mi kaže računaju li se godine, zbrajaju li se rođendani onima koji više ne dišu.

Kad stane vrijeme i kad stane srce, stanu li godine? 

Prestanemo li da ih brojimo?

Vidovdan je.

Tvoj rođendan.

Nismo ih nikada slavile, osim ono jednom kad si bila nešto bolesna, a ja se uplašila da ti je to poslednji, pa sam ti kupila bombonjeru.

Imala sam 15 godina.

Jedne sam godine na Vidovdan došla da ti kažem da sam dobila ponudu za posao kakvu nisam mogla nikada zamisliti i da se već za nekoliko dana selim. Mlatila sam rukama i nogama po sobi pokušavajući da objasnim koliko je i zašto važna ta prilika koja se baš meni pružila. Ti si me pažljivo pratila očima dok si ležala slabašna poslije ko zna kojeg ciklusa hemoterapija, disala plitko između zalogaja ribe kojom sam te hranila. Pričale smo dugo, kao nikad do tad.

Rekla si mi da treba da idem, da probam i da si ponosna na to kako sam hrabra. Poželjela si mi sreću, zagrlile smo se i ja sam dugo izlazila iz sobe zaustavljajući se, pa vraćajući i obećavajući da se vidimo uskoro i da ću ti od prve plate kupiti kesu voća.

Izvor: https://pamirtimes.net

"Da znaš kad je unuka dobila prvu pravu platu" – ponavljala sam prelazeći preko praga sobe jedva zadržavajući suze. Izašla sam, zatvorila vrata, napravila par brzih koraka kroz hodnik da ne čuješ kako jecam.

Duboko u srcu sam znala da nam je zadnji put.

Mjesec dana kasnije, jedna je unuka od prve prave plate umjesto kese voća, kupila vijenac i na grob baki položila.

Ostaće zapisano negdje u mome sjećanju zvono telefona i očuhove riječi da si umrla. Ostaće zapisano da nije poklopio slušalicu, već slušao kako sam se stotinama kilometara daleko raspadala istovremeno tješeći mamu i mene.

Ostaće zapisano da me je isti taj očuh držao da se ne srušim kada su mi u praznoj kapeli otvorili kovčeg da se oprostim od tebe. Ostaće zapisano da me familija, dok se smjenjivala da izjavi saučešće, nije pitala kako sam, nego je li Sarajevo u koje sam otišla Istočno ili federalno.

Ostaće zapisano tamnim mastilom negdje na duši da smo djed i ja poslije sahrane sjedili u vašoj sobi, na vašem krevetu zagrljeni i nekoliko sati samo jecali. Ostaće zapisan njegov monolog o prolaznosti života, porodici koju ste stvorili, zajedničkoj borbi protiv rakova i ljubavi. 

Ostaće zapisano da je umalo umro krijuću da mjesecima krvari samo da bi bio uz tebe i pratio te na terapije. Ostaće zapisano negdje to da mi je toga dana prestravljeno rekao da ne zna hoće li znati sam bez tebe dalje kroz život.

Izvor:https://fustany.com/

Uskoro će tri godine kako te nema.

Bore na licu su mu sve dublje, ali se ne da. Dolazi ti svake nedjelje na grob. Onda nedjeljom naveče, uvijek u isto vrijeme, redovno zove da vidi kako sam. Još uvijek čovjek može sat po njemu naviti. 

Svaki, ali svaki put se junački pohvali da živi "kao momak od 70 godina" između života i redovnih onkoloških kontrola. 

Uskoro će tri godine kako te nema.

Uskoro će i moj rođendan.

Dvadeset i šest godina.

Malo više od četvrtine vijeka u koju je, znaš i sama, stalo svašta. Sad kad se osvrnem, čvrsto vjerujem da je lijepog ipak bilo više. I da još ljepše dolazi.

Naučila sam da s vremena na vrijeme zastanem, da pogledam iza sebe, tek da se podsjetim odakle sam krenula i koliko daleko došla. Možda i od straha da ne tapkam u mjestu.

Osvrnem se često i oko sebe nekako punog srca, tek da ne zaboravim da sam na svemu dobrom što radim, u šta vjerujem, svemu što imam i osjećam beskrajno zahvalna Bogu, anđelima čuvarima, životu, dobrim ljudima oko sebe i sebi.

Polovinom jedne od ovih godina koje su proletjele od kako si usnila vječni san sam i diplomirala . Još od upisa na fakultet zamišljala sam taj dan kao sveopšti haos. Tata, mama, maćeha, očuh, brat i sestra, dvije babe i dva djeda, tetka, tetak, Anja i Luka, moji prijatelji...

Žao mi je što nisi bila tu da posvjedočiš kako sam dobro savladala i zavoljela taj svoj haos, kako sam naučila biti ponosna, jer sam jedina zajednička stvar koja taj haos u svim razlikama spaja.

Na završnom obraćanju, u amfiteatru prepunom ponosa, cvijeća i suza, rekla sam da je fakultet važno životno iskustvo, da mi je dao dobre prijatelje, naučio me odgovornosti, da sam kroz tih pet godina porasla i sazrela.  Ipak, najvažnija stvar koju sam naučila na fakultetu jeste to da zdravstveni radnici, pored fizičkog, moraju imati snage liječiti i okom nevidljivo, neizlječivo - rak duše. Makar riječima i podrškom. Brigom. Poštovanjem.

Sveopšti haos. To zapravo i jeste najbolji opis svega što se izdešavalo.

Izvor: https://wallpapercrafter.com

Prvih 25 godina života sam bila svačija i ničija. Uplašeno dijete rasparčano između porodica i domova, djevojčica izgubljena u razlozima, krivnjama i odnosnima odraslih, djevojka podijeljena između tuđih očekivanja, želja i strahova. Između drugih i sebe.

Danas sam nekako snažnija i nježnija istovremeno, i Boga mi najviše svoja.

Pomalo i njegova, čini mi se (p)ostajem. Učim se. Učimo se zajedno.

Žilava sam i jaka na mamu. Tvoju Katarinu. 

I ponosna isto. Jer me naučila da apsolutno sve mogu da podnesem i preživim, ali i da, to što mogu ne znači da trebam. Jer me naučila da ljubav uvijek nađe načina da pobijedi prijašnju bol. Jer me naučila da dom nema puno veze sa vlasničkim listom nekretnine. Ona ga, vilo moja, oduvijek uspijeva napraviti ni iz čega.  

Vidovdan je. Sjetna sam i srećna. 

I nekako sam mirna. 

Ne znam vilo moja koliko ti je godina sad negdje gore u oblacima.

Ne znam da li ti je stalo vrijeme.

Znam da je Vidovdan.

Znam da ti je rođendan.

Ili bi bio da si živa.

Premalo je to godina draga moja.

Vidovdan je.

Utorak je.

Stavila sam lančić.

Otišla u crkvu.

Umjesto rođendanske upalila svijeću za pokoj duše.

Nije mi žao što je godina bilo premalo koliko mi je žao što se u tim godinama nismo bolje upoznale i sve rođendane slavile kao da su zadnji.

Srećan ti rođendan vilo. 


Коментари