Stan je možda prazan, ali srce nije!


Prekoračih maločas prag praznog stana u jednoj prelijepoj aleji i spustih stvari na pod, a suze koje zadržavam posljednja tri sata skliznuše niz obraze.

Ne znam šta me je to tako žignulo u sredini grudnog koša.

Možda su to sve ove stvari koje su mi dragi ljudi spakovali u svim mojim domovima koje sam obišla u ova dva dana.

Nisu.

Nikad to nisu stvari.

Možda me zaboljelo naborano čelo moga djeda Čede koji je svaki put sve stariji i na kapke mu se već ucrtala svaka briga za mnom, za tatom, za tetkom, za svima... Brine se i dalje iako mi odavno nismo djeca.
I plače non stop.
Opet za tetkom, za tatom, za svima... A najviše za mnom.
Brine se.
Brinem se i ja da će kilometri učiniti da godine previše brzo prolete.

Možda me je zaboljela babina rečenica da, ako mi zafali para, nazovem njih i oni će poslati. Smijem se i pitam je zna li da ja radim za pare, a ona mi ozbiljnim tonom ponavlja: "Ako zatreba, eto nek' znaš."

Možda me je zaboljela mama koja će za dva dana napuniti 42 godine. Možda me zaboljelo to što ni trećina tog vremena nije bila naša. Život se nekako baš navikao na to da nam krade vrijeme.

Možda me je zaboljela moja sestra Ana, sedmogodišnjakinja koja već sad zna da sve što je zamislila mora da bude u istom momentu. Pa kad joj na postavljeno pitanje odgovorim sa: "Ne znam stvarno.", ona mi sasvim prirodno kaže: "Pa obrazuj se malo!" i nastavi gledati crtać.

Možda me zabolio moj devetogodišnji brat Daniel kog trojica vršnjaka sačekaju u školskom toaletu, pa ga šutiraju nogama na šta se oni koji treba da ga zaštite čudom čude, jer "vršnjačko nasilje u četvrtom osnovne nije moguće" i pitaju se "Kako to odjednom?" iako mu je u oktobru prošle godine isti vršnjak razbio glavu kamenom. Nikad niko za to nije odgovarao, jer navodno niko ne zna čija je nadležnost put od kuće do škole!

Možda me zaboljela tatina čokolada zbog koje dijete u meni još uvijek poželi da prokleto brizne u plač. Možda je to samo tišina koja odjekuje između nas...

Možda me zaboljela ogrlica koju mi je danas oko vrata zakačio najbolji prijatelj kojeg sam ikada imala.
Kamen drag kao on i jedno malo sidro.
Podsjetnik da, i nakon šest mjeseci neviđanja, znam da se jedan Miloš davno usidrio u moj svijet i pokazao mi značenje riječi "prijatelj".

Možda su me zaboljeli tetkini topli sendviči koji mi je krijući suze, spremala za put.

Možda me zaboljelo što me sve predugo bolucka pomalo.

Možda me najviše boli nepravda i osjećaj bijesa što mi djed i baka stare, što roditelji imaju svoje živote, što škola ne radi ništa da mi zaštiti brata dok ga vršnjaci redovno zlostavljaju, što sestra odrasta uz neke druge uzore, što su se tetkini sendviči ohladili...

I to je samo danas.

Ostalim danima sam zaista srećna ovdje gdje jesam!

Kažem sebi nježno:

 "Zoko, srećn(ic)a si!"

Stan je možda prazan, ali srce nije i ne može biti.

U svakoj komori i svakoj pretkmori imaš po nekog svog... Nekog da od njega odeš, nekog da se vratiš. Neko ko te u suzama dočekuje, u suzama ispraća.

Nekog koga voliš, nekog ko tebe voli.

Ti si Zoko, Dunav.


Tečeš punim životom, a:

"Teći punim životom znači ploviti nizvodno sa podjednakom strašću kao i ploviti protiv sebe: stvarati limane i virove, imati kristalne slapove i ustajale ritove, kidati rubove obala i donositi poplave, opadati i rasti, i uvek usrkavati u sebe okeane." 
(M.Antić)

Stan je možda prazan, ali srce nije!

I ne može biti!

Коментари

  1. E bas me rastuzi.kao da je ovo moja neispricana prica.pozdrav nepoznata zemljakinjo

    ОдговориИзбриши
  2. Draga moja, rasplkala si me ko kakvo dijete. Valjda zato sto i ja danima krocim u prazan stan i mrzim taj osjecaj praznine, dok mi je citavo srce negdje na drugom kontinentu. Isplakah se bas ko dijete...trebalo mi je to valjda. Divim se tvojoj hrabrosti da se ovako ogolis i javno izneses srce na dlanu...ja to ne umijem, a bilo bi mi lakse mozda. Tko zna! No danas je novi dan, suncano je i idemo dalje. Sa punim srcem, ma gdje ono bilo...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Meni je drago što si osjetio/la. Uvijek sam pisala zbog sebe, da sebi olakšam i da sebi pomognem. Svaki dan slavim one neke male pobjede, kažem sebi da sam srećna. I jesam zaista!
      Ali tek ponekad me prazan stan i srce rasparčano svuda po svijetu zabole, i sve ono što propuštam u istim tim dijelovima svijeta, pomalo sebično, zbog svoje vlastite sreće.
      Ogolim se i podijelim i zbog svih srca negdje tamo, koja prolaze kroz isto, koja osjećaju mene, moju ljubav, bolove i strahove. I nedostajanja. Hvala ti do neba. ❤
      Čitamo se.

      Избриши

Постави коментар