Dječaku zvanom TATA

Prije nešto više od mjesec dana, potresla me, ili da se žargonski izrazim, “izula me iz cipela” životna priča jedne divne, hrabre, pozitivne I uvijek nasmijane djevojke s kojom sam provela mnogo vremena posljednjih godina. Ni u jednom od zajedničkih momenata nisam mogla da naslutim koliko tuge I koliko neispričanog se sakrije u čovjeku bez ikakvog traga o postojanju. Nikada još nisam srela osobu čija me životna priča nije ostavila bez daha na sebi svojstven način. Nekako volim da znam šta je formiralo divne ljude koji me okružuju, šta ih je lomilo i sastavljalo. Osjećam se važno kada neko takve stvari podijeli sa mnom, jer vjerujem da je povjerenje koje osjećamo prema onome kome govorimo direktno proporcionalno težini stvari o kojima mu govorimo.

U periodu mog odrastanja moje srce je imalo sklonost, a pretpostavljam da ima I dan-danas, da sebi prigrli osobe u kojima je bilo nešto sa čim bi moglo da se poistovjeti. Osobe u kojima bih ja na neki način vidjela svoje nedostatke, te ih učila prihvatiti, prigrliti I zavoljeti kroz njih. Radila sam to nesvjesno, srcem kao receptorom I zaista, te moje “osobe za zauvijek” su se nekako same birale I filtrirale, da li po srcu, ili po istom bolu, ili po nekim mehanizmima koje sebi još uvijek ne mogu približiti. Nije ni važno, sve dok su I dalje tu. Nema ih mnogo, ali tu su. S lijeve strane srca. Njima šaljem ljubav!

Primjetila sam da je najvažnija zajednička tačka u kojoj smo se svi donekle dodirivali očinska figura u našim životima. Kao da smo se baš po tome birali, jedna od nas od oca ima samo žute fotografije, druga je imala samo ime I prezime, jer je trudnu majku napustio. Treća je znala ime, prezime, I imala fotografije, ali je otac bio u drugoj državi sa svojom novom porodicom. Četvrta ga nije ni upamtila, jer ga je nesrećni rat istrgao iz ralja života mjesec dana prije nego što je ona ugledala svjetlost dana u porodilištu. Sve one su mogle samo da nagađaju kakvi bi bili njihovi očevi, da ih zamišljaju i maštaju o njihovom prisustvu. Šta bi voljeli, kako bi izgledali I šta bi im one poklanjale za rođendane?

Proživljavajući sa svakom od njih sve te priče, a uzevši u obzir nepredvidivi tok života, shvatih koliko sam pogriješila što sam godinama njegovala jaz koji je život nepravedno nametnuo između mene I mog oca. Ja sam imala sreće, jer moj otac je još uvijek živ, zdrav I na dohvat ruke. Ja imam šansu da učinim nešto po tom pitanju. Ili bar pokušam.

Ponesena emocijama, čitavim spektrom emocija I činjenicom da moj otac čita I osjeća moje tekstove odlučih da mu ove godine, umjesto obične rođendanske čestitke napišem sve ono što mu nikada nisam rekla:

„Dječače moj,

slušajući priču djevojke sa početka o njenom odnosu sa ocem otvorila sam jednu ranu, možda jednu od najbolnijih. Ujedno, onu jednu koju najbolje krijem. Živu ranu, rekla bih. Onu ranu koju ne puštaš da zaraste pogrešno, već je radije držiš otvorenu, u nadi da će, onda kad za to dođe vrijeme, ipak zarasti ispravno po istim onim šavovima po kojima je jednom pukla koža od odrastanja, kad dušom prerasteš broj godina. Onda sam shvatila da je tebi, moja rano za nešto manje od mjesec dana rođendan. I da je možda vrijeme da te zacijelim. Jednom za sva vremena.

Život je nekako oduvijek pravio jaz između nas. A mi se nismo trudili da taj jaz smanjimo, već smo oboje puštali da se produbi čekajući I potajno se nadajući da će ono drugo napraviti prvi korak. Smjenjivale su se faze mog I tvog pokušavanja, ali niko nije bio dovoljno uporan. Tek posljednjih par godina smo oboje znatno napredovali. Jesmo, I ja sam srećna, jer nema stvari na ovom svijetu koja je jača od iste krvi u venama. No, mnogo je neizrećenog.

Vjerujem da Bog uvijek nađe načina da nadoknadi sve što je iz nekog razloga nedostajalo. Znala sam da idu bolja vremena kad si me prije dvije godine natjerao da dođem u djedovoj širokoj pidžami I priglavcima do početka ulice, onda me na ramenima nosio u kafić u kojem me je na stolu čekao novogodišnji paketić. Imala sam devetnaest godina I nije me bilo sramota suza, jer je u tom momentu tvoje naručje bilo moj prijestol.

Znaš li tata, da svaki tvoj poklon čuvam kao relikviju, kao nešto što je sveto?

Meni jeste!

Znaš li koliko sam čekala da se probudiš, da se zainteresuješ za mene I znaš li koliko sam plakala svaki put kada bi me nazvao ili poslao najobičniju poruku? Plakala od sreće, što si tu i što te konačno imam. Zapravo, uvijek si bio tu, ali te nikada nisam imala. Ili jesam?! Ne znam.

Jedno znam!

Ja sam, Tata, tvoja jedinica. Ja nosim tvoje prezime I mojim venama teče tvoja krv. Ti imaš samo mene. Oduvijek si imao. Imao si mene da ti se radujem, imao si mene da te tražim pogledom sa prozora. Imao si mene da ti prva, a nekad I jedina čestitam rođendan. Imao si mene da ti pružam ručice kroz metalne rešetke. Imao si mene da te slušam.  Imao si mene da strahujem kad se ne javljaš, da plačem kad te nešto boli. Imao si mene da te čekam. I dočekala sam!

Ja imam samo tebe. Ni jednog drugog, ni jednog boljeg. I da se opet rodim, birala bih tebe.

Uporno tražim način da opravdam mnoge postupke. I svoje i tvoje. Ne uspjevam iz prve, ne uspjevam ni iz druge, ni pete. Ne postoji dovoljno dobar izgovor zbog kojeg je godinama postojao taj jaz između nas. Pa sam riješila da ga zatrpam I popunim svim onim stvarima koje ti nikada nisam rekla.

Prva bi bila “Volim te više od sebe.” I druga. I treća.

Volim te dječače moj, volim zaista. Oduvijek je bilo tako. Samo to nisam nikada izgovorila. Mislila sam da se podrazumijeva I tako te svakim prećutanim “Volim te” udaljavala milimetar dalje.

Onda bi na red došlo i „Opraštam ti.“

Ne mogu se oporaviti, niti rane zacijeliti ako ih prvo ne ušijem koncem oproštaja. 

Zato, opraštam ti Tata... 

Opraštam ti što si uvijek bio prisutan, a nikad nisi bio tu. 

Opraštam ti što si ulicama i kafanama bio kralj umjesto meni. 

Opraštam ti svaku poruku koja nije stigla kada je trebalo, svako pitanje koje nikada nije postavljeno. Opraštam ti svaki propušteni momenat mog života, svaki sekund koji me naučio da ponekad mogu i sama bez sebe, onda kad tako odlučim... 

Opraštam ti svaki ponos koji nisi osjetio zbog mog uspjeha, a osjećali su ga i aplaudirali mu potpuni stranci. 

Opraštam ti svaki roditeljski sastanak na kojem bi razredne starješine hvalile moje uspjehe, a tebi nije bilo da to čuješ... 

Opraštam ti sve što sam mislila da nikad neću.

Opraštam ti od srca i koncem oproštaja ušivam rane, bistrim, dječijim suzama ih ispiram, a riječima zlatim uz molitvu koju šapućem u nebo... Da poživimo dovoljno dugo da nadoknadimo propušteno...

Što sam starija, sve te više razumijem. I sve više prihvatam ono što si tokom života bio...

I radujem se svemu što tek treba da budeš. Meni I mojoj budućoj djeci. 

Cijelog si života bio dijete, tek neshvaćeni dječak i dok te gledam kako odrastaš i formiraš se konačno u zrelu odraslu osobu, u Oca... A što mi je najdraže od svega, u mog Oca, ne mogu da sakrijem suze. Kroz suze I navalu emocija uspjevam da izustim samo da sam do neba ponosna na tebe. Cijelog života sam se bojala da će nam ovozemaljsko vrijeme isteći prije nego što doprem do tebe, prije nego što stignem da te upoznam. Neću da me život, ili ne dao Bog, smrt preduhitri I da se čitav život pretpostavljam kakav si bio, šta volio. Hoću da znam sve o tebi, I to iz prve ruke.

I na kraju, kakav je rođendan bez rođendanske želje:

“Želim nam tata da se upoznamo. Onako istinski, bez ustezanja.

Želim da tek napišem priču o najboljem ocu na svijetu I trebam tebe da mi držiš olovku.

Želim da budeš moj štit, oslonac… Moja planina.

Želim da budeš moj zaklon I moje sklonište.

Želim da budeš tu. I da nadoknadimo sve što smo ikada propustili. Zajedno!”

Srećan rođendan Tebi, jednom vječitom, neshvaćenom djetetu pred kojim je zadatak života, koji tek treba da bude SVE. Meni. Meni I onoj maloj, raščupanoj djevojčici u meni koja je prosto odbijala da odraste dok ne upozna tatu.

Srećan rođendan Tebi I srećan ostatak života meni. Uz tebe, nadam se. „