Na Bogojavljensku noć


Iako sam odavno odrasla djevojka, i dan-danas pamtim priču o Bogojavljenskoj noći iz Čitanke za 6. razred osnovne škole. Te male, kratke i samo naizgled besmislene i nepovezane priče smisleno su u tek stotinjak riječi uobličile naše živote.

Priču o sedmogodišnjem dječaku koji je kraj bolesničke postelje nestrpljivo čekajući da se nebo u ponoć otvori ponavljao rečenicu: "Bože da mi majka ozdravi." kako se ne bi zbunio u tih nekoliko sekundi koliko je nebo otvoreno za sve naše želje pamtim kao jednu od najdražih i najsnažnijih iz školskog perioda.

Ova me priča naučila kolika je zapravo vjere moć. Promijenila je moj pogled na želje i na moć jedne noći, te sam u svim godinama kasnije, bez izuzetka, svake godine nestrpljivo čekala ponoć pod otvorenim nebom, da u tih nekoliko sekundi saopštim Bogu svoju najveću želju koju bih cijele godine pažljivo birala.

A željela sam uvijek. Razne stvari.

"Šta zna želja šta je nemoguće?"
Tek sa dvadesetak godina sam shvatila koliko želje mogu biti opasne i teške onda kada krenu da se ostvaruju. Naučila sam da se sa godinama koje dolaze mijenjaju životni prioriteti, a sa njima i naše želje.
Moje su se nekako uvijek ostvarivale. Na žalost ili sreću.
Željela sam da se mama i tata nikada ne svađaju. Onda su jednom prestali. I svađati se i razgovarati i biti supružnici. Željela sam da prebolim. I preboljela sam. 10 godina kasnije.

Željela sam da mi tetka ne zvoca po kući šta sve treba da radim, da znam i budem kad odrastem, kad se udam, kad ovo, kad ono... A onda sam jedva preživjela kad se ona udala i otišla u drugu državu.

Jedno vrijeme sam silno željela i da se vrati, da živi sa nama, a kad mi se i ta želja ostvarila trebalo je skoro pet godina da shvatim da ono što ja želim nije uvijek najbolja stvar na svijetu i da smo u željama često sebični. Od tada samo želim da bude srećna sa svojom porodicom, tamo gdje pripada. I ta mi se želja nedavno ostvarila.
Željela sam da komšije ne brane nama djeci iz "Ulice slatkih udovaca" da se igramo na zelenom travnjaku. A kad su oboje umrli, a mi djeca igru prerasli, naljepši travnjak u kraju je zarastao. I džaba sve.

Biće da sam uvijek željela prave stvari, ali na pogrešne načine.

Iako su me ti načini često lomili, naučila sam važnu stvar.
Neke želje zabole onda kad se ostvare. Neke nas beskrajno usreće, neke nas samo razočaraju, a neke nisu nikada ni bile predviđene da se ostvare. Postoje tek da nam žuljaju dušu i drže nas u tom vječitom pitanju "šta bi bilo da je bilo".
Zato sam danas mnogo, mnogo opreznija i iz godine u godinu se sve manje igram željama. Šta više, izbjegavam one teške. Od brakova, travnjaka, kuća, auta, jednog dječaka iz razreda – sve su se želje svele na jednu.

Jednu jedinu.

Najveću na svijetu.

Da su živi i zdravi ljudi koje volim, da ih Bog čuva, i mene s njima.

Ovo je želja koju nikada ne preispitujem, naročito ne kada se desi godina poput prošle koja nas pretumba na sedamnaest emotivnih nivoa, pokaže nam kako smo mali i nemoćni, kako je sve ono što radimo, planiramo, osjećamo, želimo, u šta se kunemo zapravo vrlo relativna stvar.


Opet ću noćas spremno čekati pod snježnim sarajevskim nebom, i prije nego izgovorim ono što sad u sebi ponavljam poput sedmogodišnjeg dječaka iz one priče, da se ne zbunim, nebu ću se zahvaliti za sve što imam i za sve što jesam. Strpljivo ću čekati, oči zatvoriti, pa u vjetar pustiti još jednu želju.

Nije važno da li i u šta vjerujete, niti gdje se nalazite, nebo je isto za sve. Zato, poželite nešto noćas... Moguće ili nemoguće. Možda se čudo baš noćas dosađuje.

Коментари