Zorana Tovilović

Dobro mi došla jeseni. Bolje me našla u ovom malom gradu najdražem na svijetu.  Dobro mi došla ponovo, tako lijepa, nostalgična i pomalo tužna.  Znaš li koliko me podsjećaš na mene? Dobro mi došla i na svojim krilima donijela miris prženog kestena sa onog malog štanda kod Vodovoda. Dobro mi donijela kiše, one prave jesenje, jednako romantične i jednako tužne.  Znaš, one koje te navode na razmišljanje.  Nešto razmišljam, znaš li koliko te volim? Jednako volim svaku tebe koju sam dočekala, bilo u ovom sad gradu, bilo na ulicama mojih Maslovara. Volim te, zaista. Svaku tebe. Jednako. Jednako onu prošlu, studentsku koju sam provela gledajući kroz prozor malog amfiteatra u centru grada. Jednako one četiri srednjoškolske, kada sam natopljenih cipela jurcala sa mojom Marinelom na časove i na autobus. Pa bismo satima drhtale mokre, promrzle, ali smo voljele to vrijeme. I dan danas ga volimo i mnogo više cijenimo sve što imamo. Jednako onu jednu kad je

Prije nešto više od mjesec dana, potresla me, ili da se žargonski izrazim, “izula me iz cipela” životna priča jedne divne, hrabre, pozitivne I uvijek nasmijane djevojke s kojom sam provela mnogo vremena posljednjih godina. Ni u jednom od zajedničkih momenata nisam mogla da naslutim koliko tuge I koliko neispričanog se sakrije u čovjeku bez ikakvog traga o postojanju. Nikada još nisam srela osobu čija me životna priča nije ostavila bez daha na sebi svojstven način. Nekako volim da znam šta je formiralo divne ljude koji me okružuju, šta ih je lomilo i sastavljalo. Osjećam se važno kada neko takve stvari podijeli sa mnom, jer vjerujem da je povjerenje koje osjećamo prema onome kome govorimo direktno proporcionalno težini stvari o kojima mu govorimo. U periodu mog odrastanja moje srce je imalo sklonost, a pretpostavljam da ima I dan-danas, da sebi prigrli osobe u kojima je bilo nešto sa čim bi moglo da se poistovjeti. Osobe u kojima bih ja na neki način vidjela svoje nedos

U polumraku dobro poznate sobe, na prozor naslonjena djevojčica ispraća pogledom tragove odlazećih stopa dok se suze lede na -14. Zima je odavno zavladala kalendarski, ali tek juče je cijelom selu obukla snježnobijelu haljinu. Sve je utihnulo, jer kad snijeg pada, sva priroda ćuti i sluša. Kasni su sati. Nijema ponoć. Selo oivičeno planinama uveliko spava. Na njegovom jastuku od perja spavaju i njegovi mještani,  jedino što je budno su nemiri i tek poneki vijesnik prošlosti  koji se skrije iza ćoška zgrade pored koje tek treba da prođeš, i zaskoči te, obično noću, kad nemaš svjedoke i kad zaboraviš. Ili bar pomisliš da si zaboravila. Pogled sa prozora koji se gubi u odlazećim stopama povremeno biva zamagljen, sve dok suze koje se nakupljaju u očima ne preliju preko ivice kapka i skliznu niz blijede obraze. A onda se na tim obrazima zalede i zaleđene počnu da štipaju. Kao da oko svakoj stopi namijeni po nekoliko suza. Noć je katkad prijatelj. Postavlja pitanja i daje o