Znaš, tebi i o tebi sam uvijek mogla pisati

Izvor: www.medium.com

Čuješ li me?

Čuju li se gore tihe molitve, prošaputane pred zoru u koju smo budni samo mi kojima san na oči neće?

Čuju li se želje izgovorene u nebo?

Odzvanja li ozonskim omotačima plač koji bi ponekad, da ga ne prigušim jastukom onda kad sve priguši mene, probio zvučni zid?

Obasja li te plamen svijeće koju ti upalim? Vidiš li kad se prekrstim, poljubim je i zamolim Boga da ti nemirna duša nađe mir. Primjetiš li kako me boli to što ih je svaki put sve više i više, i kako me plaši što ljudi sve lakše i sve češće odlaze?

Izvor: Privatna arhiva

Čuje li se gore cvrkut ptica ili je i proljeće jednom zaspalo s tobom?

Kako mart krene da se bliži kraju, ja već počnem pažljivo pretumbavati misli, slagati ih po moždanim vijugama i još pažljivije birati riječi kojima ću ti te godine reći kako sam srećna i kako sam dobro uglavnom. A ti ćeš, ove godine kao nijedne prije, znati pročitati negdje između redova da i nije baš tako. Da se skupilo nekako svega što me najstrašnije guši, a o čemu ne pričam i ne pišem.

Nekako mi nema smisla.

U mom pisanju je oduvijek bilo nečeg ljekovitog svima, a najviše meni. Sada ga ti isti svi tumače na toliko različitih načina da često ni sama ne znam šta sam željela reći, niti kome. Zato ne pišem.

Osim danas.

Znaš, tebi i o tebi sam uvijek mogla pisati.

Samo što ove noći ne znam odakle da ti počnem. Možda od početka, jer se kraj još uvijek ne nazire.

Teška je godina iza mene, iza svih nas. I da ti budem do kosti iskrena, mislim da me je pregazila. Godina nikad teža, tišina nikad glasnija i nikad jače nisu odzvanjale neizgovorene riječi. Daljina nikad veća, kilometri nikad bolniji i neko bezgranično nedostajanje, a u grudima praznina svemirskih razmjera.

Zatvaranje, briga, kako ću ja ovo?, Prvi Vaskrs daleko od kuće, maske, dezinfekcija, stan, socijalna distanca, sve češće plakanje, četiri zida, pa socijalna bliskost, a fizička distanca, odlazak kući poslije dva mjeseca, Đurđevdan bez kršnjaka, opet stan, stan, stan, mjere, panika, strah, neizvjesnost, broj oboljelih, broj umrlih, broj oboljelih koje znam, broj umrlih koje znam...

Duša nikad praznija, a ljudi nikad bezdušniji.

Izvor: www.ctvnews.ca

I u sred svega toga, negdje i nigdje, ja... Kao na onom crtežu iz likovne kulture, kad smo dobili zadatak da nacrtamo porodicu, a ja nacrtala tatu na jednom, mamu na drugom kraju lista i sebe u sredini. 

„Njih dvoje što dalje jedno od drugog, to bolje, a ja sam uvijek negdje između“, – rekla sam kad me je nastavnica pitala što sam nas toliko razdvojila. Svi su se smijali, a meni ni dan – danas nije smiješno.

Možda jer sam i dan – danas uvijek negdje između.

Vječito na raskrsnici, vječito razapeta između svih tih nesavršenih, polovičnih i oskrnavljenih porodica kojima sam i dalje jedina zajednička tačka koja ih spaja u svim njihovim različitostima.

Na dan odbrane mog diplomskog, umjesto da budem srećna i da slavim krunu svog akademskog obrazovanja, strahovala sam od toga hoće li mi napraviti nekakvu scenu odrasli ljudi koji ni taj jedan dan, makar na par sati, nisu mogli staviti mene ispred svojih neprevaziđenih sranja. Ti bi ih sve postrojio, preplakao cijeli dan i neumorno ponavljao da si znao da će od mene nešto biti.

Foto: Privatna arhiva

Tako je isto i on, tvoj sin, a mog djed, moj Čedo. Niko nije bio ponosniji od njega. Toga dana dide moj, nisam samo ja diplomirala, toga dana smo moj djed i ja završili fakultet. Njemu je to bilo nešto veliko i važno, meni odavno nije. Al' mi je zato on i dalje najvažniji na svijetu.

Moram ti iskreno reći da mi je prošle godine od onoga da čovjek može imati više domova, ostala samo knedla u grlu kad sam shvatila da čovjek možda može, ali da ja nemam nijedan. Da tako rasparčana i razdijeljena nigdje u potpunosti ne pripadam.

Kada bi me pitao kako je kod kuće, rekla bih ti da sam, i pored silnih kuća koje sam smatrala svojima, tih domova koje sam gradila u tuđim grudima, u čije temelje sam ugrađivala dijelove sebe, ipak jedan istinski beskućnik.

Izvor: www.artpal.com

Ljutio bi se. Ali znam da bi me jedini ti razumio.

Ljutio bi se i da znaš koliko sam se izgubila tražeći sebe i svoj dom, svoj zavičaj u slučajnim i namjernim prolaznicima. A onda sam negdje pročitala da ko svoj zavičaj nema unutar sebe, neće ga naći ni u drugim ljudima.

Porasla sam dide.

Još uvijek pomalo naivno, sanjarski vjerujem u ljubav kao osjećaj. U onaj neki osjećaj preplavljenosti i ispunjenosti duha. U neki odnos u kom s nekim dijeliš životni prostor, jastuk, odgovornosti, strahove i dnevne pobjede, frustracije. Odnos koji gradiš zajedno sa nekim ko neće pobjeći pred prvim problemom, ko te razumije, ko bezuslovno podržava i tvoje najgluplje odluke, ko ti nikad neće reći da si mu „previše“ šta god to značilo. U taj neki odnos koji je poput zavičaja, pruža ti sigurnost i uvijek si dobrodošao. Vjerujem još uvijek pomalo da postoji odnos iz kojeg rasteš, učiš da kuhaš, presađuješ cvijeće vrlo svjesna da neće preživjeti duže od mjesec dana.

Ne vjerujem više u potragu za polovinom nečega što treba da me upotpuni. Iz svih mojih lomljenja i sastavljanja, jedina stvar na svijetu u koju se smijem zakleti, je to da sam čitava i potpuna.

Nekome previše, nekome premalo, al' sebi sasvim dovoljno. Prvi put u životu!

Porasla sam dide.

I sve manje vjerujem u dobronamjerne ljude. Tek ove godine su do mene došle neke stvari na koje si me upozoravao. I sve više me umara to što svi bolje od mene znaju šta je najbolje za mene. I to što ljudi sebi daju previše za pravo. 

Porasla sam dide.

I ne čekam više Godoa.

Ne čekam više ništa i nikog da moje terete ponese, potajno se nadam da će možda jednom postojati neko ko će mene sa tim teretima znati da podnese.

Jednom mi je neko važan rekao „Od sada imam vremena samo da ulažem vrijeme i da gradim nešto što će trajati.“ I tada sam bezuslovno povjerovala i učinilo mi se kao najbolja stvar koju sam čula. Kada sam malo bolje razmislila o tome šta je garancija da će nešto trajati ja sam njemu rekla da imam vremena samo da ulažem u odnose u kojima sam cijenjena i voljena, pa koliko god trajali.

Porasla sam dide.

I nadam se da vidiš da postoji neko koga bi ti brzo zavolio, zbog iskrenosti, zbog sigurnosti koju mi pruža i toga što ponekad pridrži svijet da se ne sruči na mene. Zbog toga što mi je prijatelj.

Neću ti ništa o njemu pričati, jer ne znam ti reći hoće li će ostati. Do srži sam naviknuta na to da ispraćam. Otplačem, mahnem na rastanku... Ruke puste, a srce se grčevito drži još koji tren. I ono se polako miri sa tim da, prije ili kasnije, svi odu.

Izvor: www.myartbroker.com

I ja se nekako grčevito još uvijek držim za ono u šta vjerujem. Za vrijednosti koje sam od tebe naslijedila.

Za Maslovare, Borke, svoje korijene, ljubav, Boga, i poneke ljude...

Za kapu koju zagrlim kad zafališ, a zafališ često.

Za tebe kojeg punih osam godina samo u mislima grlim.

Znaš, tebi i o tebi sam uvijek mogla pisati.

Tebi, s kojim je posljednjeg dana marta zaspalo jedno proljeće...

Tebi, koji godinama odlazi, a nikad ne ode.

U potpisu, 

Tvoja Prva radost. 

Koja stalno negdje dolazi, a sebi nikad ne dođe.