Znam da znaš. Znam da osjećaš



Spavaš li?

Ili me budnim okom, onim jednim tvojim čuvaš od svega lošega na ovome svijetu?

Imaš li dvogled ili možda nekakav teleskop, durbin? Možeš li da virneš kroz oblake i znaš li kakva se čemer spustila na zemlju? Znaš li da nas je nešto nevidljivo, a teško i smrtonosno utjeralo u domove?

Znaš li da ja sad neko novo mjesto domom zovem? 

Nisam ti to rekla, kada sam ti pisala na tvoj rođendan. Al' sve nešto mislim da znaš, da osjećaš onim dvadeset i jednim gramom duše negdje gore u oblacima. Gubim se i tražim po nekim novim ulicama i alejama. Udišem neki novi vazduh, doduše malo zagađeniji. I dalje ti sanjam velike snove, i dalje se usuđujem da želim velike i naizgled nemoguće želje koje se nekim čudom ostvaruju, i dalje u ponoć molitve nebu uznosim, ali ovom novom nebu, sarajevskom. 

A nebo je moj dide, isto za sve.

I pravo da ti kažem, ne sjećam kada sam bila ovako svoja, ovako ispunjena i ovako istinski srećna.


Znam da znaš, znam da osjećaš onim dvadeset i jednim gramom tvoje proste duše. 

Tek nedavno sam se odvažila da novi dom u kom živim skoro šest mjeseci dekorišem, da okačim na bijele zidove slike koje mjesecima stoje u ormariću... Da pejzaže, porodične fotografije i ljubav koju mi je moja Anja utkala kistom u platno uselim kod sebe. 

Valjda je moja svijest prihvatila ono što podsvijest zna od prvog dana, da ovdje želim ostati. Da je ovo sad moj dom.

Znam da znaš da čovjek može imati više domova.

Antić je jednom napisao: "Biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovečen."

Nisam ti rekla da je televizija snimala emisiju o našim Borcima, da je djed raspredao pred kamerama o žalu za nekadašnjim vremenima i da je rekao kako sve što zna o životu njegov je otac prenio na njega. Rekao je da i on sve prenosi na svoga sina, a sin će dalje. I tako se ognjište nikad neće ugasiti.

Znaš li da sam ja još uvijek posljednja karika u tom lancu, a dan – danas ne znam da li sam i šta od svog oca naučila o životu. Možda o čežnji, o praznini, o nedostajanju... O životu, čini mi se, i on sam još uvijek uči...


Znaš li da me on, moj Tata u zadnje vrijeme zove svaki drugi dan da me pita kako sam?
A pitala sam se bezbroj puta šta dođavola treba da se desi da on shvati da sam jedino što ima, a nema, a ima.

Biće da je trebalo da se planeta zaustavi na kratko. 

Nisam ti rekla da je prošle godine objavljena još jedna knjiga o Borcima, bio bi ponosan da vidiš kako ognjište još uvijek gori i kako zavičaj još uvijek živi u djeci i ljudima boračkog podneblja. U jednom dijelu je opisan i tvoj doprinos zajednici: elektrifikaciji sela, izgradnji vodovodne mreže, puteva... Ja sam plakala. Svi smo. 

Sjećaš li se da su mi poslije tvoje sahrane prilazili ljudi i govorili da ćeš živjeti kroz svoja djela? Izgleda da nisu lagali. A ja sam ti tad u oproštajnom govoru dala obećanje da te nikad neću preboljeti.

I nisam.

Znaš li da je prošlo sedam godina?

Kako ti teče vrijeme negdje gore? Imaš li sat?

Danas je na Zemlji utorak, 31. mart 2020. godine.

Uskoro će 18.15 i vidjeću opet onaj dvadeset i jedan gram tvoje proste duše kako u jednom izdisaju napušta tvoje mršavo, izmoreno tijelo i odlazi zauvijek.


Opet ću plakati jer te nema, jer propuštaš toliko mojih važnih momenata i diplomiraću ti dide moj, čim prođe ova čemer. A tebe nema.

Opet ću se radovati, jer si bio neko moj. Neko moj. I uvijek ćeš.

Znaš li da ti ovo pišem u mraku? 

Prije deset dana mi je crkla sijalica i grlo. Nemam tu sigurnost i ludost da oborim osigurač, prečačkam žice i zamijenim grlo kao nekad. Mnogo opreznije sad idem kroz život. 

Mnogo češće sam sama, u svoja četiri zida što ostavlja mnogo prostora za razmišljanja i preispitivanja.

Mnogo više čitam i osjećam da svaka knjiga u meni rodi novi svijet.

Mnogo više se radujem. Proljeću, prirodi, kišnom danu, svakom snijegu, poeziji, ljudima...

Mnogo više volim. Sebe i ljude oko sebe... Bio bi srećan da znaš da je onih dobrih najviše.

Mnogo više analiziram, mnogo više se čuvam od svega, a čuvaš me i ti i baba Milica.


Znam to. I osjećam ovim svojim dvadeset i jednim gramom moje proste duše.

Znaš li da mi nikad ne ponestane riječi, da koliko god ti pričala, nikada ti neću reći sve što imam, a čemu me godine bez tebe uče.

Znaš li dide moj da je prošlo sedam godina?

Znaš li da je ovo prvi put u sedam godina da ti ne mogu doći, upaliti svijeću za pokoj duše na istom onom mjestu sa kog smo te prije sedam godina predali zemlji?


Znaš li da si u mojim mislima i molitvama danas više nego bilo kog drugog dana, da je ova tvoj krv u mojim venama danas nemirna kao nikad, da ovo srce danas boli drugačije?

Znam da znaš. Znam da osjećaš onim dvadeset i jednim gramom tvoje proste duše.

Ne mogu ti doći.

Znam da razumiješ.

Na kraju, gdje god bila, zauvijek sam tvoja Prva Radost. 

Maslovare, 2007. godina

Ne mogu ti doći, zato sam ti pisala.

Čuvaj nas... Čuvamo te...

Коментари

  1. A znaš li Ti Zorana da si me rasplakala , da si me dirnula u dušu , da si mi vratila moje uspomene, a ja znam šta je tebi značio tvoj dida , zato ti veliko hvala !!!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар