Sve što ti nikada nisam rekla
Sve što ti nikada nisam rekla stalo bi u jednu knjigu. U
jednu knjigu koju trenutno nemam vremena napisati. Znaš kako se godinama već
vješto i uvježbano razapinjem između predavanja, vježbi, posla, piskaranja,
dijagnoza, porodica...
Sjećam se kako si tvrdio da sam srećnija od tebe jer ti
imaš jednu, a ja čak tri porodice... Ti jedan, a ja tri hrama... Istina, i svi
moji hramovi su mi još uvijek hramovi i još uvijek sveti... Obilazim ih kad god
mogu, dolazim im dušom istovremeno odlazeći tijelom od njih. Kao da se bojim da
će mi jednom ponestati vremena sa njima. To si dobro znao. Ono što nisi znao, a
nisam ti nikada ni rekla jeste da si bio moj četvrti hram, moj Jerusalim, i
Istanbul, i Rim, Meka i Medina...
Moja Crkva, i sinagoga, i džamija... Moja
četvrta molitva pred spavanje odmah poslije onih za moje tri porodice.
Sve što ti nikada nisam rekla bilo bi
vješto napisano na stranicama moje prve knjige na koje bi kapale suze nekoga
jednako izgubljenog koji utočište traži u redovima moje duše. A moje riječi mu
pružaju ručice iz tih redova pa maramicom od svile brišu suze i grle ga.
Sjećam
se kako si se kleo da te jače grlim riječima nego rukama. I jesam zaista.
Valjda se to moje praktikovanje zagrljaja zadržalo i do dana današnjeg... I
dalje češće pišem nego što grlim rukama.
Napolju se sprema, kažu neki novi rat.
Nikada ti nisam rekla da bi s tobom i u rat, nas dvoje protiv cijelog
svijeta... Nisam ti nikada rekla ni da sam, ni koliko sam voljela te ratove
koje smo vodili jedno protiv dugoga, i to kako smo izranjavani riječima jedno
drugome istovremeno bivali i ranjenici i bolničari. Pa bismo poslije bitaka i
bojeva rane cijelili poljupcima, dodirima, zagrljajima ...
U međuvremenu je sudbina dobila rat protiv nas, a rane ipak saniralo vrijeme.
U međuvremenu je sudbina dobila rat protiv nas, a rane ipak saniralo vrijeme.
Sve što ti nikada nisam rekla tištilo me,
pritiskalo i stezalo grudi. Jednostavno nisam bila dovoljno hrabra, ili
dovoljno načitana pa sam posjedovala samo opise i vokabular koji je previše
siromašan da ti istresem dušu pred stopala.
Za neke stvari nikada nismo dovoljno dobri, nikada ne nađemo dovoljno
dobre riječi, pa ono prećutano na značaju dobije tek kad se još dublje potisne,
tek kad pritisak unutar duše prevaziđe tijelo i pretvori se u tišinu. A tišina
je vrisak koji najjače odjekuje.
Koliko god bila pripovjedač emocija, za
tebe će ih uvijek biti previše ili premalo, i uvijek će ostati nešto snažno i
nešto veliko i vječno u svojoj neizrečenosti.
Koliko god bila onaj slikar što akvarelom
od slova oslikava dušu na papirnom platnu uvijek će mi faliti nijanse za živost
tvog lika u mojim sjećanjima.
Koliko god bila onaj kompozitor koji gađa
notama kajdanke života, nikada neću imati dovoljno tužne da odsviram rekvijem
našoj ljubavi, našoj zajedničkoj prošlosti.
Sve što ti nikada nisam rekla nisam rekla
nikome prije, nikome poslije.
Sve što ti nikada nisam rekla pričaće ti
možda neke druge, neke ljepše, ali ni u jednoj riječi neće biti mene, čak ni u
sitnim tragovima.
Nisam ti rekla da te nikada niko ljepše
nego ja nije želio, ni ljepše nemao.
Sve što ti nikada nisam rekla ostaje tebi u
mom carstvu neizrečenih riječi.
A šta je meni ostalo od svega?
"Ostale su strašne reči nerečene,
Samo tvoje oči, mirne kao tmina,
One su gledale i slušale mene;
Moj bol na tvom uhu pevaše tišina.
Kakva himna srca, ta reč nerečena!
Ta reč što ne pozna bespuća ni bludnje!
Kad tišina zbori mesto nas, reč njena
Ima svu čistotu sna i bolne žudnje.
Ta blaga muzika ljubavi što ćuti,
Ima mir molitve u dubini duha:
Nikada se rečju laži ne pomuti,
Nit' se glas poročni dirne našeg sluha.
Ideja u nemi kamen uvajana;
Vera sve u suzi što neće da kâpi;
Ta zakletva što je u neznan čas dâna;
i najviši zakon bola koji vapi."
(Jovan Dučić)
Коментари
Постави коментар