Vrijeme praznika

Izvor: gazetawroclawska.pl

Posljednjih par dana sve je u nekakvom drugačijem duhu. Pravo je vrijeme proljećnih praznika. Smijem se pri pomisli kako me u svim mojim lutanjima, besciljnim traženjima sebe po tuđim gradovima i sokacima jedino sigurno domu potjeraju upravo praznici. Kad kažem „domu“ mislim na žutu kuću usred sela kojeg nema na kartama, prostrano dvorište i hladovinu koju pravi raskošna vinova loza zasađena prije pola vijeka. Kuću dvospratnicu, naizgled ni po čemu posebnu, koju mojim domom čine voljena mi lica... Kad kažem „praznici“ mislim na vedrinu, neopisivu sreću koja isijava sa istih tih voljenih mi lica, zajednički ručak uz koji se grohotom smijemo mojim zdravicama i Čedinim, svake godine novim, ali ipak tradicionalnim običajima... A nije uvijek bilo tako...

Izvor: almada.org

Prišunjam se tako oko praznika svome domu noseći pod rukom u torbici ono malo stvari koje sam odnijela sa sobom kad sam odlazila na studije u grad.  Iako sam već odavno odrasla, onog momenta kada pređem kućni prag ponovo sam crna, raščupana djevojčica, vječito razigrana, ali sa ogromnom tugom skrivenom iza zjenica smeđih okica. Djevojčica koja mašta i sanja o sreći, o praznicima i porodici.

Nije važno uopšte koliko je godina prošlo, ali i dan-danas osjetim probadanje kroz grudni koš kad se sjetim prijašnjih vremena. Razmišljam o tim davnim praznicima koje smo više obilježavali nego slavili mi,  ljudi nastanjeni u žutoj kući usred malog sela. Ljudi koji su činili jednu nepotpunu, polovičnu i oskrnavljenu, ali lijepu i unikatnu porodicu. 

Tolstoj je Anu Karenjinu započeo rečenicom:

„ Sve srećne porodice izgledaju isto, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.“

I mi smo imali svoj.  

Suze mi krenu kad shvatim da je svaka moja želja, rođendanska, božićna, bogojavljenska, vaskršnja bila ista. Sve što je istinski željelo dijete u meni bila je PORODICA... Potpuna i srećna u vrijeme praznika.

Izvor: Pinterest

Gotovo da sam žurila preskočiti djetinstvo, odrasti da bih što prije mogla ispraviti greške svojih roditelja i imati svoju ličnu, veliku, potpunu i savršenu porodicu. Pod savršenom sam podrazumijevala sve članove na broju. Samo to...

Bože, kako malo djetetu treba da bude srećno. 

Tada nisam znala da će život naći načina da ispravi sve i da će se Bog lično postarati da kad iz jedne tačke svog života pogledam unazad osjetim olakšanje. I neizmjernu sreću. Ponos.

Tada nisam znala da će odrastanje i tjelesni rast pratiti i rast srca koje će se beskonačno mnogo puta lomiti i pucati na najsitnije komadiće.

Tada nisam znala da ću postati ekspert u sastavljanju istog, da ću pokupljene komadiće sklapati kao slagalicu, topiti vrelo zlato i njime zalijevati pukotine da mi bude sjajnije kada ga u vječnom mraku zraka božje svjetlosti obasja.

Tada nisam znala da je sve što mi je bilo uskraćeno bilo tek poziv da rastem, da se formiram.

Tada nisam znala da će boemskoj i beskrajno romantičnoj duši tijelo djevojke od dvadesetak godina jednostavno okraćati, te će ga u jednom momentu prerasti i krenuti da se preliva iz njega.

Tada nisam znala da će se slapovi viška duše pretočiti u slova i riječi kojima ću kasnije kupati druge ljude, jednako izgubljene u nečemu svom, nesavršenom, kao ja u svojim nesavršenim i polovičnim porodicama. No, ipak mojima.

Tada nisam znala da ću biti sposobna pretočiti u redove, riječi i rime stvari o kojima sam se bojala i misliti.

Tada nisam znala da će u prenaglašenu emotivnost mogu bića da se ugrade čelične armature i da će upravo ta čvrstina u emociji postati simbol svega što radim, svega što dotaknem.

Tada nisam znala da ću biti sve što poželim, a povrh svega srećna. 

Tada nisam znala... Sada znam. 

Izvor: Wallpaperbetter.com

I opet je, evo vrijeme praznika.

Tu je dnevni boravak premali za ljude koji su u njemu. 

Tu je djed koji namješta naočare dok čita knjigu i odmahuje glavom na babinu seriju koja upravo počinje... 

Tu je i baba koja se smije i komentariše kako „samo tu seriju prati“... 

Tu je i dvoje djece, pubertetlija koji tapkaju kistom po jajetu da se isjeckane salvete što bolje zalijepe... Moji brat i sestra, ne po roditeljima, već po tetki... Ali jednako moji... 

Tu je i tetka koja se žali na minival dok mi objašnjava kako se jaja boje na pari i odmahuje rukom da se ne opekne cigaretom... 

Tu je trpezarijski sto zatrpan salvetama isjeckanim za dekupaž, poljskim travama, čarapama... 

Tu su kistovi i četkice, a u mojim voskom zamazanim rukama posljednje jaje na kojem traljavo ispisujem „Hristos vaskrse.“

Osvrćem se oko sebe i shvatam da je sa ovim Vaskrsom vaskrsao i jedan dio mene, onaj dio kojeg bi praznici nekad rastužili. Onaj dio koji bi obavio običaje sa babom i djedom, pa se zatvorio u sobu da isplače dušu što mama i tata nisu zajedno, što je tetka predaleko, što nema brata, ni sestru... Što nema „običnu“ porodicu.

I naposletku... Tu sam ja!

Odrasla, a vječito raščupana. Sjetna, a srećna, bez tuge skrivene iza zjenica... Sa suzom radosnicom u unutrašnjem uglu oka i riječima neopisivom srećom u srcu. Beskrajno zahvalnu životu koji je nadoknadio sve i Bogu što je ispunio onu jednu želju. Doduše, na njemu svojstven način...

Tu sam ja, okružena jednom od moje tri porodice između kojih se godinama vješto raskidam na komade i balansiram time što sam jedina zajednička stvar koja ih spaja u svim njihovim različitostima. Svaka od te tri porodice je poseban dio mene, svaka je nepotpuna, oskrnavljena i polovična na svoj vlastiti način. Svaku nesavršeno upotpunjavam i svaka nesavršeno upotpunjava mene.

Tu sam JA, jedna grana na tri porodična stabla. 

Izvor: newscientist.com

Tu sam JA, slavim svoje vlastito vaskrsenje i život. 

Djedova Prva radost, babino Cicano, tatina Jedinica, mamina najstarija kćerka, tetkin Mrljo...

Tu sam JA, u žutoj kući usred malog sela na kraju svijeta.

Tu sam JA... A i gdje bih drugo bila?