Zlatni dan

Kad sve moje brige se

U sumrak kasni slegnu

I kad noćna tmina zlatni dan uguši

I kad se sa brda oko Sarajeva

Sunce iza horizonta sruši

Pustim tišinu

Da umjesto mene zbori

Sve riječi nježne koje usne ćute,

Srce tad nemuštim jezikom

O tebi progovori

I opet mi misli sve o tebi slute.

Onda se prepustim uspavankama

Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir

Prepoznam tebe u ponekoj strofi

U smiraju dana moj najveći si nemir.

Čežnjom te zovem, ime ne spominjem
i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine
uzalud samu sebe opominjem
da možda nismo rođeni za iste visine.

Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake
i nogama rijetko na zemlji stoji
Previše romantična, previše brižna
Ti, olovni vojnik što života se ne boji
tvrđava hladna i meni nedostižna.

Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti
Obasjan posljednjim sunčevim zrakom

Ismijavaš moja maštanja i iluzije

Po horizontalama svoje realnosti

Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom.

I otkud onda  u mome smiraju,
u stihu, pjesmi i ponekoj kapi kiše
kad nikad nismo jedno kraj drugog zastali,
a sretali smo se i previše.

Hiljadu je pitanja, a nijedan odgovor
i ne znam više zašto, i ne znam kako
tražim neki dobar izgovor
da progutam ono što nikad neću moći da izustim
udahnem duboko, nostalgično i lako
a onda te niz vjetar pustim.

I ponovo sama

Sa oduševljenjem djeteta

Ispraćam na počinak još jedan zlatni dan

Pred mojim očima puklo Sarajevo

U prizor nestvaran k'o najljepši san.