Puštam te...

Možda se upravo u ovom trenutku, dok jedna boemska, beskrajno romantična i pomalo izgubljena duša veče provodi tražeći smisao u besmislu, neko negdje moli za čudo.

Ne mogu, a da se ne zapitam: 

“Bože, koliko li je ljudi što se sad mole Tebi za čudo? “

Kada neko spomene čudo, meni se iz srca krivudavim krvotokom uzbrdo do glave I misli došunjaš ti. Navali se na dušu kao planina sve tvoje, sve moje, sve zamalo naše… Hiljadu snova, pa još hiljadu želja koje I sad jedva čekaju da se ostvare, a od kojih smo daleko tek za jedno malo čudo.

Čudo koje nam uvijek izmakne. Čudo od kojeg nas dijele sve ove daleke blizine, I sve ove bliske daljine.

I uvijek smo blizu za jedan zagrljaj, I uvijek smo daleko za jedno čudo.

Ponovo sam budna u ovu kasnu noć, u jednom primorskom gradiću, osluškujem filharmoniju mora koja svira zapljuskujući talasima obalu I kvasi moja bosa stopala do gležnjeva uronjena vodu. Mazim vjetar koji kao da duva kroz ovu praznu dušu. Naleti hladnoće mi stežu grudi u kojima se sparušilo jedno malo srce koje zna da studen nije od vjetra.

Večeras ću popločati riječima svaki kilometar rastojanja, večeras ću suzama potopiti more, večeras ću vrisnuti u vjetar… Još samo večeras… A onda ću te pustiti…

Sa prvim zračkom sutrašnjeg sunca, u svitanje novog dana rastaću se od svojih tragično preminulih iluzija, pokopaću ih u rane jutarnje sate u zemlju pod kojom će da počivaju u miru. Označiću mjesto gdje sahranih nadu u jednu ljubavnu priču.

I zaista, puštam te…

Puštam te od sebe, da postaneš moj brod duhova, podižem ti sidro da otploviš svijetom u dalji neznane, da te talasavo more odnese do neke mirne I sigurne luke, ova moja je tek pristanište.

Puštam te od sebe, izvlačim ti točkove na pisti rastanaka da možeš da poletiš u nebeske visine, zaparaš nebo tjemenom, zaroniš glavu u oblake I žongliraš zvijezdama.

Puštam te od sebe, crtam ti krila, da letiš I da njihovim rasponom praviš onaj moj međugradski zagrljaj od 500 kilometara I 6 časova…

Puštam te da rasteš, da dušom I umom prerastaš sve poznate mjerne jedinice za dužinu, širinu I visinu… Ove ruke postaju prekratke da ti obuhvate dušu…

Puštam te, da sa tuđih ramena kao sa tvrđava osvajaš nove svijetove I praviš svoj mali kosmos.

Puštam te, da lutaš svijetom širokih ramena I još širiš grudi, da zagrljajima praviš bedeme nekome ko ti možda neće pisati pjesme, ali će te voljeti i više nego ja… Ako je to moguće.

Puštam te, da se u lavirintima neobičnih šarenica gubi I pronalazi neko koga ćeš voljeti I ko će ti biti drag.

Puštam te, da rješiš sve (ne)jednačine ovoga svijeta, dok meni ostaješ nepoznata X.

Puštam te, jer iluzije kojima sam te vezala za sebe polako režu prste.

Puštam te da se smiješ tamo negdje dok ti se vilice ne ukoče, a oči ne zablistaju od suza koje ne kriješ, ne brišeš… Suza radosnica.

"Samo da si nasmejan, baš takvog te pamtim.

Čuvaj moje srce, kad sretnem te da ga vratiš."

Puštam te, nekad je to jedina ispravna stvar za uraditi.