Nasred tramvajskih šina
Često u noćima dugim, tamnim
Misli me vraćaju u jednu noć
Ja krpim srce obećanjima davnim
A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.
Odlutam tamo gdje duša moja
Stražu čuva u jednom dalekom gradu
I brani jednu ljubav različitih boja
od podjela što bi da je kradu.
Jasno vidim predio znani
Trg i slastičarnu pored katedrale
Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani,
Lica im ulične svjetiljke obasjale.
Tu na Trgu ispred katedrale
Raširene me čekaju ruke dječaka,
Gazim u prostirku utkane pahulje male
Prosute s neba iz sepeta od oblaka.
Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega
Kao da zadnji uzdah otima iz grudi,
I cijeli je svemir stao u njega
sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi.
U naletu sreće ostajem bez daha,
Stojimo nasred tramvajskih šina
U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha,
Svuda okolo magična bjelina.
Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni
Koji ruši sve zidove, razlike i obriše granice.
A onda rastanak! Rastanak neizbježni...
Nasred jedne tramvajske stanice.
Sebi nas odvlače zemlje obećane
A nazad vraćaju susreti u neizvjesnost okovani.
U srca pakujemo što u kofer ne može da stane
I odlazimo, svako svojoj strani.
Putevi nam obasjani nebeskim sjajem
navikli smo na daljine i živimo s njima
sve se ljubavi završavaju krajem
naša poljupcem nasred tramvajskih šina.
Коментари
Постави коментар