Najvažnija stvar u životu je ostati ŽIV!

Dok se pripremam da iza sebe ostavim još jednu godinu, ne mogu da se oprostim od nje, a da je prije toga ne analiziram i da joj se od srca ne zahvalim za sve što mi je bila, za sve što je uradila za mene u svojih 365 dana.

Jer danas, kada svi ovi dani odlaze u nepovrat raspoređujem ih po odajama duše. Neki će u “Skladište za dobre stvari” topografski smješteno u sredogruđu, oni drugi koji nisu bili tako dobri, odlaze nešto sjevernije, prema glavi u kojoj bivaju obrađeni i odakle ih misli i mozak deportuju van. Iza njih ostane samo minimalan trag o postojanju, nešto poput crne liste na koju su popisani, tek da se ne ponove. 

Ovo je bila godina u kojoj sam naučila da kanališem stvari onda dok traju, tako da to više nije teret koji na ramenima prenosim sa brojke na brojku u kalendaru.  

Ovo je zapravo prva godina od koje se opraštam, a da prema njoj osjećam neizmjernu ljubav I zahvalnost, ne zbog onog što je ona bila meni, već zbog svega što sam ja bila u njoj.

Bila sam sve što se od mene (ni)je očekivalo!

Bila sam sve što sam poželjela!

Bila sam jedna grana na tri porodična stabla.

Bila sam unuka “herojima po šiframa” I to onim C.

Bila sam kćerka jedinica jednom dječaku zvanom Tata koji je prvi put nakon 22 godine izustio da je ponosan I tako u jednu sasvim običnu riječ strpao 22 godine iščekivanja I dokazivanja.

Bila sam mamino najstarije dijete, tetkin Mrljo, djedova Prva radost, babino Cicano… Starija sestra Danielu, Ani, Luki I  “ti si moj najveći uzor životu” jednoj Anji.

Bila sam uspješna studentica, praktikant, volonterka, bauštelac, pekarka, voditeljka, besjednik, kolumnista, “žena nečijeg života”, ljubav I sreća… Sebi I drugima.

Bila sam istinski, od srca i iz petnih žila SREĆNA!

Postala sam I “bloger početnik.”

Što je najvažnije od svega VOLJELA SAM!

Srcem, dušom, tijelom I svakim atomom svoga bića.

ZALJUBLJIVALA se iz dana u dan!

U svitanja I jutarnje nebo, hercegovačke pejzaže, vojvođansku jesen, crnogorske sutone, sarajevsku zimu, banjalučke kiše… 

U muziku, poeziju, umjetnost i jedne drugačije oči...

NAUČILA mnogo novih stvari, ali onu najvažniju – da su obrazovanje, mladost, ljubav I saradnja najubojitije toplo oružje protiv nacionalizma I podjela.

Naučila disati punim plućima, proživljavati svaki sekund ove prolaznosti zvane život ostavljajući lični pečat u svemu.

Naučila sam da OPROSTIM… Prvo sebi, pa onda I drugima.

ODLUČILA ne otići iz svoje države sve dok to ne bude jedina preostala opcija I biti najbolji ambasador svega što je dio mene, I svih mojih identiteta!

Sve u svemu, bila je ovo jedna uspješna i dobra godina. Godina u kojoj sam minimalno jednom mjesečno stajala ćutke ispred oltara u Hramu Svete Trojice i plakala od čiste zahvalnosti. Jedna godina koja je mnogo dala, a i ono što je uzela, zanemarljivo je. 

Volim što, kad god sumiram važne stvari, uvijek se nekako “slučajno” desi da sam u Maslovarama.

Kad već treba da odredim koliko daleko sam došla, važno mi je da znam odakle sam krenula.

1 godina, 365 dana, 12 mjeseci, 6 država, 18 gradova, 12 seminara, 4 obuke, 2 prakse, 2 treninga, 2 akademije, 1 kongres, 11 položenih ispita (Položila sam patologiju J ), 2 stipendije… (To be continued...)

To sam uspjela prebrojati.

Ipak, ovu godinu su obilježili Ljudi.

I to ne bilo kakvi… 

Oni najbolji… 

Oni od kojih se RASTE. Uprkos ograničenjima. 

Širim ruke I trčim u zagrljaj novim prilikama, novoj godini, planovima koji jedva čekaju da se ostvare… Snovima koji nikada nisu preveliki, ako ih sanjamo najbolje što možemo.

I jedva čekam da vidim šta sve još mogu biti u godini koja ide...

Dok ovo pišem, razmišljam i o željama… 

Šta da poželi neko ko već ima sve?

Sebi nisam poželjela ni pare, skupocjeno auto ili slavu... Nikakve površne ovozemaljske stvari… To ću ostaviti onima kojima je do toga stalo. Neću poželjeti ni da se vrate ljudi koji su tokom godina odlazili, niti jedno od njih ako su tamo negdje srećniji.

Sebi ŽELIM samo da nikad ne prestanem da RASTEM.

Duhovno, intelektualno, srcem I dušom!

A da istovremeno zauvijek ostanem naivna I radoznala djevojčica koja nadobudno voli ovaj šaroliki svijet i sve ljude u njemu koji nikada neće uspjeti da me razočaraju, ma kako se trudili.

Sebi želim da proširujem odaje srca do beskonačnosti, da se razvijam, učim, shvatam i volim.

Sebi ću poželjeti nekog dovoljno snažnog, ne da ukroti ovaj divlji um, već da trči uporedo s njim. 

Poželjeću da mi godina koja ide ne uzme nikoga.

Poželjeću zdravlja. Sreća i ljubav su tu, sveprisutni i u svemu što dotaknem i ugledam...

Sebi ću poželjeti ŽIVOT!

Da ovo srce u ranama, modricama i ožiljcima ne mre, da kuca jednakom snagom, u istom ritmu sa srcima mojih oskrnavljenih, polovičnih porodica, onih prijatelja za “na prste prebrojati”. I svih vas po srcu mojih, koji čitate, osjećate I suze puštate na ono što sa vama podijelim. Tako me održavate u životu, jer je pisanje moja reanimacija.

Hvala vam na tome. Šaljem vam beskrajnu ljubav.

A što se tiče vas…

Želim vam da vas ne boli ono što vas je bolelo, a da vas voli ono što vas nije volelo.

Želim vam da budete potrebniji drugima, nego oni vama.

Da želite i možete više nego što vam treba,

a da sve što vam pretekne podelite sa onima koji ne mogu kao vi.

Da ne uzimate mnogo više nego što dajete.

Da vam ono što imate ne bude manje od onog što nemate

Želim vam, na kraju da ova godina ima više sreće s vama nego prethodna.“

(D.Radović)

Želim da vam se ostvare sve one želje koje se niko nije sjetio da vam poželi, one koje su poznate samo vama, koje svim svojim bićem želite, a nikad ih ne izgovarate na glas.

One koje jedva čekaju da budu ostvarene, a plaše se da budu izgovorene.

Želim vam da ne prestanete živjeti sve dok se jutra ne umore od svitanja!

Jer, NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU JE ZAPRAVO OSTATI ŽIV!

SREĆNA VAM NOVA 2019. GODINA.