Javite mi kada se budu vraćale godine

Javite mi kada se budu vraćale godine.

Javite mi, pa da vratim neka davnija vremena koja ni po čemu nisu bila ljepša, ali eto, željela bih da ih ponovo proživim, drugačije doživim i možda više zavolim. Da me te godine prođu srdačnije, bezbolnije i bezbrižnije.

Javite mi, pa da vratim dječji osmijeh na ovo lice koje je predugo i previše plakalo.

Javite mi, pa da vratim drugove koji to nikada nisu bili, a značili su davno. Možda bismo se sada više uzajamno poštovali, možda bismo duže trajali. Možda, mada ne vjerujem.

Javite mi, pa da vratim i dugove. Sve one dugove koje sam ostavila iza sebe odlazeći i ne okrećući se. Nekome sam već godinama dužna neka objašnjenja, nekome onaj posljednji zagrljaj, nekome oproštaj.

Javite mi, pa da na vrijeme sačuvam sebe od svega lošeg što me godinama proganjalo, a tek kad me stiglo vidjela sam da sam mogla i trebala bez tog tereta, jer on svakako nije bio moj. I dan-danas se pitam kako je završio na mojim dječjim leđima i kako me nije ubio.

Javite mi, pa da vratim djetinjstvo koje me je zbog tereta zaobišlo.

Javite mi, pa da vratim „Malog princa“ u školsku biblioteku. Da sam ga čitala srcem onda kad je trebalo, možda bih izbjegla sve silne lisice koje su me vijale na mojoj planeti. Možda bih prepoznala, čuvala i više od sebe voljela onu jednu jedinstvenu ružu onda kad sam je pronašla.

Javite mi, pa da opet kisnem ispod jednog nadvožnjaka, dok vrijeme stoji, a vozovi prolaze. Dok me grli ista ta ruža. Srećnija nego ikad.

Javite mi, pa da opet ostajem budna do svitanja, jer je napokon realnost ljepša od snova.

Javite mi, pa da opet redovno promašim put, ili eventualno zakasnim na instrukcije iz biohemije. Da opet spalim skripte, plačem u tuđih, iznajmljenih dvadeset kvadrata, grleći svoja dva svijeta ovim dvjema rukama, jer je na prijemnom bilo mnogo nepoznatih pitanja.

Javite mi kada se budu vraćale godine, pa da opet budem ono naivno, ljubavi željno dijete koje nadobudno i bezuslovno voli cijeli svijet koji još nije stigao da ga razočara.

Javite mi pa da još jednom proslavim svaki rođendan po dva puta, jednom kod mame, jednom kod tate.

Javite mi pa da još jednom podijelim vikende, praznike, raspuste na „kod mame“ i „kod tate“.

Tako valjda ide poslije razvoda.

Javite mi pa da jače zagrlim i više volim ljude kojih više nema prije nego im počnem paliti svijeće za pokoj duše.

Javite mi kada se budu vraćale godine.

Sat vremena mi zaista, ali zaista ništa ne znači.