Bez prestanka je kišilo nad Alejom

Pitam se gdje li si ove vrele noći, dok munje preslikavaju stanovnike vrta na zidine jedne mračne iznajmljene sobe. U svakom obrisu sjenki na zidu maštom ti crtam brkove iznad onog osmijeha koji je napravio svoju naseobinu u najvećoj vijuzi mog mozga. Skoro zaplačem od smijeha kada se pod mojim očnim kapcima pojavi slika brkatog dječaka. Onda pogledam kroz otvoren prozor, odlutam mislima u dugačke aleje istovremeno osluškujući note kojima kišne kapi daju ritam siluetama vjetra i grane dok zagrljeni plešu tango u nekoj sasvim svojoj dimenziji, meni nedokučenoj. Uz tu melodiju srcem recitujem pjesmu zbog koje sam zavoljela kiše:

"Sjeti se Barbara,

bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana

A ti si hodala nasmijana

Prokisla, radosna, očarana, pod kišom

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo na Brestom

A ja sam te sreo u ulici Sijama

Smiješila si se, i ja sam se smiješio

Ti, koju nisam poznavao

Ti, koja me nisi poznavala

Sjeti se

Sjeti se toga dana..."

Mislima se kao strijela prolama jedno sjećanje koje je cijelo strpano u beskonačno mnogo nespretnih koraka duž jedne nepregledne Aleje... 

Sjeti se, bez prestanka je kišilo nad Alejom toga dana. Smiješila sam se i ti si se smiješio. Uprkos munjama pred kojima inače bespomoćno drhtim, smiješila sam se i ti si se smiješio. Jer postoje ramena na kojima sam sigurna. 

Izvor: pinterest.com

Dok spavaju svi u ove kasne sate, sjećanja bude lijepe emocije i čini mi se, mogla bih da umrem slušajući stihove utkane u kišu...

"I šta je sa tobom sada

pod kišom kanonada

ognja, krvi i čelika

A onaj koji te grlio zaljubljeno

je li umro, nestao

ili još uvek živi"

Pitam se, slušajući oluju, je l' ti prostrano u komorama onog sakaćenog srca u kojem te čuvam?

Pitam se, gdje li su te odnijeli ti olujni majski vjetrovi?

U koji grad, ulicu i broj?

Da li kod tebe ove noći kiša pere ulice, da li i tebi noćas oluja miriše na lipu?

Jesi li skitnica, ili svoj na svome u silnim nečijim tuđinama? Da li si i ti ničiji, a opet moj?

Smeta li ti tišina u koju sam te sakrila?

Jer o tebi ne govorim na glas, tebe ćutim sebi i svijetu. Ne izgovaram te, ne prljam ustima riječi kojima skidam terete sa duše. 

Tebe ćutim, tebi pišem...

Sva ta pisma koja se neposlana zagube negdje između moje neodlučnosti i tvog poštanskog sandučeta.

Sve te pjesme koje ne šaljem na konkurse, ne čitam, ne objavljujem... Pjesme o, naizgled običnom dječaku. 

Izvor: pinterest.com

I ova noć je, još jedna, samo naizgled obična.

Osim što kiša neobično pada i vjetar se nekako neobično čuje. I što pišem u neko neobično vrijeme. I što mi se grudima prolama nekakva nelagoda, sasvim neobična i sasvim neobično ispreplitana u mrežu zajedno sa neobičnom čežnjom, neobičnim strahom, neobičnom... Možda ljubavlju. 

I osim što imam neke neobične želje, a prošlo je predugo vremena od posljednjeg susreta sa zvijezdom padalicom. I što neobično mnogo maštam ovih dana. Neobično mnogo obaveza izbjegavam. Neobično mnogo sam izgubljena u vrtlogu od laži, licemjerja ljudi u koje se još uvijek, iz nekih starih razloga kunem. Neobično mnogo plačem, i utapam se u svim stvarima koje su toliko neobične da ne pronalazim ni jedan način da ih promijenim, a neobično mnogo vremena mi treba da ih kao takve prihvatim.

Najneobičnije ćutim, jer ne pronalazim smislene riječi pogodne da opišu besmisao u kojem sam zaglavljena.

"You are my missing piece."

Najneobičnije mi do sad nedostaješ, jer si sve osim običan. 

Ti si smisao mog besmisla. 

Ti si dio slagalice koji nedostaje.