Retrospektiva života u par kilometara

Ne treba mi uvod, zaplet i kraj, ne treba mi „forma“, niti je moguće u nešto „formalno“ uokviriti ili ukalupiti retrospektivu života koju proživljavam. Više je zapravo zbrka slučajno evociranih sjećanja i misli u toku jedne sasvim (ne)obične vožnje biciklom koju sam sebi priuštila ovog sedamnaestog novembarskog dana. Neobične koliko je neobično i vidjeti mene na biciklu. 

Protekli period je za mene bio jedan od najpozitivnijih ikada, ali su se tu i tamo provukle neke situacije koje bih ranije doživjela traumatično, a koje su me sada zaista navele na razmišljanje, součavanje i prihvatanje... Valjda je to najslađi plod sa drveta zvanog „rad na sebi“... 

Biciklam tako kroz selo koje je svaki put drugačije, a toliko puta sam odlazila i vraćala se, toliko puta sam izgovorila: „Bože, pa ovdje se ništa nije promijenilo.“ 

Danas sam zaista poželjela da je tako. 

Od moje posljednje posjete dvoje ljudi iz moje „Ulice slatkih udovaca“ se preselilo u onaj nebeski komšiluk o kojem sam već pisala... Ja sam saznala nekoliko dana kasnije, ja nisam bila tu da ih ispratim, upalim svijeću za pokoj duše, ni da zagrlim ljude koji su ostali iza njih... Preplakala sam noć razmišljajući o propuštanju, otkucala poruku o nedostajanju, propuštanju, strahu i životu i poslala svom tati koji je nekako i moj sinonim za sve to. 

Potpisala jednim „Volim te“. 

Umalo umrla poslije odgovora: „I ja tebe, spavaj sad.“

Kotrljam se u ovu jesen frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem i nerado priznajem sebi da jeza koja me prolazi trenutno nije samo od hladnoće. Navukla sam božićni džemper koji kupih prošle godine, sa ogromnim Djeda Mrazom i natpisom „Too cool for jule“ zbog kojeg i požurujem praznike. Zaustavljam bicikl i popravljam bijelu trakicu koju mi je tetka Daca prošle godine isplela razmišljajući o tome kako sam je maločas ispratila na put ne rekavši joj da je volim. 

Namještam ispod te trakice slušalice iz kojih kroz moje slušne hodnike ulaze redovi koje je Rundek posvetio nekoj njegovoj Bezimenoj:

"Ja ne znam gdje sam, nešto tamo slute

umorne oči, noć je topla, plava

Teško je, teško kada stvari šute

I kad se miješa prošlost, san i java"

Nastavljam voziti razmišljajući o tome kako bi me mama „ubila“ da vidi da nosim slušalice i vozim se po bijeloj liniji o kojoj mi je govorila svaki put kada bi me vodila pješke kući dok su ona i tata živjeli odvojeno. Na moment sam dijete kojem majka objašnjava svrhu bijele linije samo da ne bi morala objašnjavati zašto su se razišli po hiljaditi put, od koga krije masnicu ispod oka, zašto tata povremeno zabrani da ja dođem kod nje i zašto ona živi kod bake i djeda umjesto sa nama.

Vozim se i dalje, ali svaki put zastanem kao da treba da prešaltam i misli dok šaltam brzine. Shvatam da mi je guma prazna i da tamo gdje idem nema djeda da uradi „tehnički pregled“ bicikla dok ja popijem sok. Djeda sam juče nakon cjelodnevnog hodanja, pretraga, analiza i potencijalnih dijagnoza ostavila u bolnici i obećala mu da će se oporaviti kao da ja mogu to obećanje da mu ispunim... 

Ne mogu, ali valjda sam izgovorila na glas da ubijedim i sebe i njega i Svemir. 

Nisam mu mogla reći da treba da se oporavi kako bi mogao nastaviti pratiti baku na hemoterapije koje napokon treba da nas izliječe od te bolesti od koje baka boluje zadnjih devet mjeseci. Kažem nas jer:

„Olako slažemo kockice piramide odanosti i shvatamo da kada jedan član porodice ima rak, onda ga imaju svi. Fizički ne, ali emocionalno da, čak i više od oboljelog. U tim danima djeca postaju nekoliko godina starija, tinejdžeri odrastaju, a odrasli preko noći stare.” (Dajana Tadić)

Odbijam I da pomislim, a kamoli da računam koliko bih godina imala ako djed postane jedan od C heroja. Obećah mu I da ću otići do bake I objasniti joj sve, da se ne brine. Ne smije zbog terapija… Zato sad I biciklam...

Dok prelazim most do njihove kuće, zastajem na sekund da se ogledam u rijeci koja tokom ljeta presuši, ali ipak uvijek dočeka hladnije dane I ponovo poteče svojim koritom. Utješih se, jer sva svrha života se može strpati u tu sposobnost da ponovo potečemo…

Na ulazu u dvorište mama me čeka sa osmijehom I naramkom drva, sestra mi trči u zagrljaj, baka me grli popravljajući maramu koja je privremeni modni detalj dok ne siđe sa piste hemoterapija… Ujna pita jesam li za kafu...  

Sjedam, smještam se I shvatam da počinjem ponovo da tečem… 

Kako tečem ja, teku I riječi iz mene, plutaju nošene rijekom emocija… 

Osjećam da sam u momentu ista ona rijeka koja vodom popunjava već postojeći sistem za navodnjavanje u baštama njihovih duša i ove prostorije od koje cvjetovi počinju da cvjetaju. Primjećujem osmijehe… Smiješim se. 

Javljam se djedu na telefon I radosno ponavljam njegove riječi kako je danas puno bolje, valjda od infuzija… “Ljubav oporavlja bolje od infuzija”- govorim sa sigurnošću u glasu pružajući telefon babi koja je živi dokaz toga. 

Pred sami mrak vraćam se kući u Maslovare, s vrata miriše bakina štrudla koju bi “I mrtva usta jela”. Nastavljam da tečem uzvodno vraćajući se na jedino mjesto na svijetu koje oduvijek zovem domom I grlim dvoje staraca I dvoje klinaca koji se, razvučeni po ugaonoj slade štrudlom… Neobično je mirno I tiho, ali to mi sad nekako prija. Priključujem im se I odjednom me obuzima nekakvo zadovoljstvo što je sve u redu, što sam ipak srećna, zadovoljna I zahvalna… Grcam od smijeha prepirkama koje se godinama ponavljaju, ali ih sad volim više nego ikad. Hvatam telefon, odgovaram na poruke na koje danas nisam... Kucam nekoliko novih "Ne zaboravi koliko mi značiš" i šaljem ljudima kojima to propuštam i zaboravljam govoriti svakodnevno...

Uspostavljam BALANS.

Taj balans kojim me život drži između bezuslovne sreće i nostalgične tuge, između straha od promjene i hrabrosti da se prilagodim, između smijeha do suza i suza do osmijeha krajičkom usne, između neba i zemlje, između Juče i Sutra... 

Balans u ovom Danas kojim me život zapravo drži u životu. 

Zato... Ne zaboravi da balansiraš... Jer možda život nema druge načine... A možda su mnogo neugodniji.