Dva migranta i jedna čokolada

Vratih se kući iz Sarajeva, spustih stvari na krevet i osjetih potrebu da vam ispričam kako se baš večeras, tokom jedne naizgled obične vožnje vozom Univerzum osmijehuo grupici mladih ljudi koji su vrijeme kratili razmjenjujući iskustva stečena tokom proteklog vikenda.

Akteri ove priče nisu prosječni, već grupica onih proaktivnih, onih koji vjeruju u obrazovanje dovoljno da buran vikend zamijene jednim edukativnim tokom kojeg će sjediti u krugu i razgovarati sa vršnjacima o sebi, o drugima, o tome kako mogu, žele i trebaju mijenjati državu u kojoj odrastaju, školuju se i koju ne žele napustiti.

U jednom trenutku večerašnje vožnje, grupica nas koji se od “prosječnih” razlikujemo samo po tome što vjerujemo u bolje sutra ovdje i što se više trudimo da kreiramo zdravo okruženje iz kojeg se nećemo otisnuti, u kojem ćemo jednog dana poželjeti odgajati djecu ostala je posramljena jednom čokoladom.

Moram napomenuti da se priča dešava u državi odlazećih stručnjaka... U državi za koju kažu da nema perspektivu. 

U državi Bosni i Hercegovini... 

Podijeljenoj, iscjepkanoj, šarolikoj, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multientičkoj i sve te druge multi riječi koje se vežu uz nju, a koje većinom ne razumijemo.

U državi čiji je povoljan geografski položaj okarakterisan često kao “raskrsnica puteva” što je u prošlosti donijelo ratove, a u miru migrante i izbjeglice.

Znate, one ljude tamnije kože, naizgled drugačije od nas koje sve češće srećemo u prolazu, one od kojih okrećemo glavu, one koji nam smrde, one za koje vjerujemo da “islamizuju svijet” šta god to kome značilo... 

One kojima pripisujemo svašta, one čije priče ne znamo, ali nas to ne spriječava da u svakoj raspravi napomenemo kako je to smišljena propaganda... 

One ljude na koje vas upozoravaju prilikom ulaska u voz, pa vam na pitanje: “Gdje je najmanja gužva” odgovore sa “Nemojte u zadnji vagon, tamo su migranti!”tako srdačno kao da vas spašavaju.

Da, odvajaju ih u poseban vagon kao životinje, kao manje vrijedne otežavajući dovoljno teške i dovoljno duge puteve.

No, ovo nije priča o tome.  

Ovo je priča o dvojici tih “drugačijih” ljudi koji su večeras sasvim "slučajno" zalutali u neki srednji vagon sa nama “ostalima” dovoljno srećnima da se nađemo tu i dovoljno srećnima da, kad izađemo iz voza dođemo kući, nekom toplom domu u kojem čekaju ljudi koje smo ostavili, krevet, kupatilo i večera.

Ovo je priča o dva čovjeka, sa dva ruksaka na leđima, borama i vidnoj iscrpljenosti na licu s kojeg se oteo blagi osmijeh skoro svaki put kad su nam se pogledi sreli.

Ovo je priča o tome kako smo zaćutali kada je jedan od njih prišao i pružio nam čokoladu osmijehujući se i mrljmljajući nešto na jeziku koji ne razumijemo.

Pogledali smo se, zaćutali na nekoliko sekundi posramljeni, i tek onda smogli snage za jedno “Thank you.”

Milica Kos, jedna od osoba koja je sjedila sa mnom večeras je napisala na svom Fejzbuk profilu:

“U životu nisam slađu čokoladu pojela, ali ujedno ostavila je gorak ukus. Onaj ukus kad znaš da bi neko drugi bacio tu istu čokoladu, da bi se derao, tjerao ih... Kajem se što nisam smogla snage da ustanem, zagrlim ga i zahvalim se što nas je naučio lekciju koju nas ne uče ni u školi, ni van nje. Lekciju koju te život nauči. Njega je život naučio da bude čovjek. Kao što rekoh: “Good luck, you will need that!” Trebaće ti u ovom surovom svijetu gdje će te osuditi zbog boje kože, pocijepane cipele, tamnog zuba ili imena. Oprosti što vas kao narod odbijamo i guramo zaboravljajući svoju ne tako davnu prošlost.”

I plačem kao dijete iako ni sama ne znam zašto.

Nije stvar emotivnosti, ni sažaljenja, ni kasnih noćnih sati, ni pritiska koji osjećam u prsima, ni Milicinog posta koji je opisao suštinu...

Plačem zbog Univerzuma koji ima svoje načine da nas resetuje...

Plačem zbog njih dvojice, nepoznatih ljudi u svojim tridesetima, sa osmijesima djeteta,  i licima na kojima su život, putevi i države ostavljali trag...

Zbog njih dvojice koji su jednom čokoladom, možda jedinom hranom koju su imali patosirali i ućutkali grupu od sedam mladih ljudi koji su prethodna tri dana učili o predrasudama, stereotipima i o tome ko su, kakvi su njihovi identiteti.

O nama kojima se večeras Univerzum nasmiješio i nagradio nas poslavši dvojicu “drugačijih” da maljem zvanim LJUDSKOST razbiju predrasude i pokažu da kakav god bio tvoj etnički, nacionalni, religijski, individualni ili kolektivni identitet, stečeni ili onaj dodijeljen rođenjem koji ne biraš sam ipak postoje stvari koje možeš birati... U bilo kom gradu, državi, u bilo kojim uslovima možeš birati kako ćeš ostaviti trag.

I HVALA TI NEPOZNATI ČOVJEČE! Milion puta HVALA!

Hvala ti za ove suze u očima, za ovaj ožiljak na srcu i posramljenost koju osjećam dok ovo pišem.

Hvala ti što si večeras izabrao da ostaviš trag.

Neka ti dragi Bog osvijetli sve puteve kojima hodiš kao što si ti večeras svojim osmijehom osvijetlio jedan srednji vagon u kojem sam imala čast da sjedim.

Neka ti Univerzum ukrsti puteve sa ljudima koji će ti od srca pomagati pružajući ti ono što si meni večeras pružio jednom čokoladom.

Neka ti se, divni čovječe, otvore sve granice ovoga svijeta kao što si večeras otvorio i premjestio granice moje duše u nekakvu nedefinisanu širinu.

Da pronađeš neku svoju novu "obećanu zemlju" koja te neće protjerati, čije će tlo biti ponosno što njime hodiš.

Da pronađeš svoj DOM pod ovom kapom nebeskom!

Da te NIKAD i NIGDJE ne stigne ono od čega bježiš!