Zorana Tovilović

Ne treba mi uvod, zaplet i kraj, ne treba mi „forma“, niti je moguće u nešto „formalno“ uokviriti ili ukalupiti retrospektivu života koju proživljavam. Više je zapravo zbrka slučajno evociranih sjećanja i misli u toku jedne sasvim (ne)obične vožnje biciklom koju sam sebi priuštila ovog sedamnaestog novembarskog dana. Neobične koliko je neobično i vidjeti mene na biciklu.  Protekli period je za mene bio jedan od najpozitivnijih ikada, ali su se tu i tamo provukle neke situacije koje bih ranije doživjela traumatično, a koje su me sada zaista navele na razmišljanje, součavanje i prihvatanje... Valjda je to najslađi plod sa drveta zvanog „rad na sebi“...  Biciklam tako kroz selo koje je svaki put drugačije, a toliko puta sam odlazila i vraćala se, toliko puta sam izgovorila: „Bože, pa ovdje se ništa nije promijenilo.“  Danas sam zaista poželjela da je tako.  Od moje posljednje posjete dvoje ljudi iz moje „Ulice slatkih udovaca“ se preselilo u onaj...

Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog jesenjeg sunca koji se olako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja da je vrijeme za prvu jutarnju kafu čiji miris se već nazire iz susjedne prostorije. I to mi je nekako važno.  Jer kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš za gram više sva nova jutra koja te tu probude i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice.  Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Prvi novembarski… Selo već uveliko miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže. Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji.  Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. I ovaj jesenji, baš kao i svaki drugi dan u svome naručju donosi nešto...  Ja sam poželjela pletenu korpu prepunu sitnica....