Priča o jednom lančiću

Prije skoro dva mjeseca moja baka je napustila ovaj svijet, a ja i sad uhvatim sebe kako preispitujem zajedničke momente, jesmo li možda mogle bolje, drugačije... Tako valjda gubici djeluju na mene, iz ranjene duše izrone masu pitanja, preispitivanja, a daju tek poneki odgovor na vrtešci sjećanja.

Sjedila sam juče sa djedom u sobi koja je do skoro bila njihova, a sad je bračni krevet prevelik za njegovo sitno i iscrpljeno tijelo... Na čelu nikle nove bore koje svjedoče da mu je svakim danom sve teže, posebno kad ostane sam... Oči su mu natečene i primjećujem da često i mnogo plače. Ne pitam ga zašto, znam...

Zamolio me da mu pročitam nalaze, odbio ga onkološki konzilijum jer se, kako su naveli „zapustio“. 

„Nisam mogao da im objasnim ljubav.“ 

Onu zbog koje je 10 dana nakon svoje operacije vodio baku na hemoterapije, onu zbog koje niti jedna njena posjeta zdravstvenoj ustanovi nije mogla proći bez njega. Onu zbog koje je, dok je bio hospitalizovan jurcao u papučama i bolničkoj pižami da je nađe u dnevnoj onkološkoj bolnici i pridrži za ruku... Istu onu ljubav zbog koje je nekoliko puta kasnije odbio hospitalizaciju, jer nije mogao nju da ostavi samu. Onu ljubav zbog koje je svjesno ugrozio sebe da bi bio uz nju... Sve do zadnjeg dana. Onu ljubav koja je nulirala „u dobru i zlu“ test onda kada ih je isto zlo oboje snašlo.

Dok sam mu tumačila nalaze sa posljednje kontrole i mišljenje konzilijuma, on je nervozno preturao po njenoj ladici premještajući silne lijekove koje ona više neće piti, a on možda nikad neće smoći snage da ih baci. Skoro dva mjeseca kasnije, malo šta je pomjerano s mjesta... Samo nje nema na krevetu. A on čuva sve njeno kao da će ona svaki čas da uđe na vrata, skine maramu i položi je u onaj ćošak na noćnom stočiću...

Napokon iskopa malu ljubičastu kutijicu.

Meni u tom momentu na um pade kako smo prije desetak godina na istom tom krevetu sjedile nas dvije, ona je pospremala istu tu ladicu i pokazivala mi nakit. Iz ljubičaste kutijice izvukla je zlatni lančić kakav nikad prije nisam vidjela. Bio je vrlo neobičan i ja sam ga poželjela. Pitala sam je odakle joj tako neobičan lančić, rekla mi je da joj je djed poklonio.

-         -  „Hoćeš li ga dati meni da ga ja nosim?“ pitala sam je.

-          - „Ne mogu, mala si još i izgubićeš ga.“

-          - „Može li onda kad još malo porastem?“ pitah je.

-          - „Može. Eto, daću ti lančić dok još malo porasteš.“

Juče, skoro deset godina kasnije djed otvara istu ljubičastu kutijicu i izvadi zlatni lančić, isti onaj neobični. Pruži ga meni i zajeca kao dijete koje je ostalo bez najdraže igračke:

-          „Ona je htjela da ti imaš ovaj lančić, tebi ga je namijenila.“

Zakači mi lančić oko vrata, naslonismo glave jednu na drugu i dugo još plakasmo...

Tako je valjda sa voljenima, kad odu bol ostane onima koji ostaju...

I čudno je kako čovjeku naposletku dođe sve ono što je želio samo u neko drugo vrijeme. Sve više vjerujem da ima neke ravnoteže između „sve u tvoje vrijeme“ i „sve u svoje vrijeme.“

Tako je valjda sa voljenima, i kad više nisu tu i kad više ne dišu, nađu načina da te ozare, obraduju... Uspomenom ili lančićem... Nije ni važno.

Hvala ti bako.