Zorana Tovilović

           No, ako pokušate da me nađete na ovoj adresi neće vam poći za rukom. Onu raščupanu djevojčicu crnu kao noć, pronaći ćete tu negdje, možda u nekom žbunu, ispod stepenica, ili na komšijinoj trešnji, ali na kućnoj adresi teško. To dijete vjerovatno igra fudbal sa djecom iz komšiluka, dok žena u koju je to dijete izraslo na poznati kućni broj svraća samo vikendima. Takav je valjda život.            Negdje na osamnaestom kilometru od Kotor Varoša prema Tesliću, u dolini rijeke Kruševice, oivičene planinama Borja i Uzlomac naći ćete moje Maslovare. Želim vam toplu dobrodošlicu u nekadašnji rudarski centar koji je ukrštao puteve i sudbine radnika iz cijele zemlje, ali ne ove naše sad, već one velike, nekadašnje Jugoslavije.            Neko ko povlači konce sudbine se oštro poigrao sa istorijom mog sela. Kod nas evo...

Pitam se gdje li si ove vrele noći, dok munje preslikavaju stanovnike vrta na zidine jedne mračne iznajmljene sobe. U svakom obrisu sjenki na zidu maštom ti crtam brkove iznad onog osmijeha koji je napravio svoju naseobinu u najvećoj vijuzi mog mozga. Skoro zaplačem od smijeha kada se pod mojim očnim kapcima pojavi slika brkatog dječaka. Onda pogledam kroz otvoren prozor, odlutam mislima u dugačke aleje istovremeno osluškujući note kojima kišne kapi daju ritam siluetama vjetra i grane dok zagrljeni plešu tango u nekoj sasvim svojoj dimenziji, meni nedokučenoj. Uz tu melodiju srcem recitujem pjesmu zbog koje sam zavoljela kiše: "Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana A ti si hodala nasmijana Prokisla, radosna, očarana, pod kišom Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo na Brestom A ja sam te sreo u ulici Sijama Smiješila si se, i ja sam se smiješio Ti, koju nisam poznavao Ti, koja me nisi poznavala Sjeti se Sjeti se toga dan...

Da me je neko prošle godine u ovo doba pitao šta su za mene „heroji po šiframa“ vjerovatno bi prva asocijacija bila Džejms Bond, Tajni agent 007. Nekakav heroj, i jedna šifra. Onda sam jednog oktobarskog, kišovitog dana, u besciljnom popodnevnom listanju početne stranice na Fejzbuku naišla na objavu Lola magazina naslovljenu sa „Heroji po šiframa: Bila jednom jedna velika bolest, a ostala velika priča.“ Ranije sam negdje napisala da mi je ovo srce koje kuca u grudima moj receptor kojim uvijek osjetim dobre stvari, dobre ljude i snažne priče. Pročitala sam Lolin tekst i mahnito krenula da tražim više. Tako sam otkrila blog i stranicu. „Ja sam bila C, koja je tvoja supermoć?“ pitala je ćelava djevojčica koja me je dočekala na blogu držeći u ruci nadu. Tada se desio klik u glavi i shvatila sam o kakvim herojima se tu zapravo radi.  To su heroji po dijagnozama. To C je bilo C iz drugog poglavlja 10. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdra...

Ponekad se zamislim nad magijom postojanja i poželim čarobni štapić koji bih vjerovatno iskoristila da iskočim iz ove kože. Znate, u onim situacijama kada postane tijesno, kada se ista ta moja vlastita koža smanji za broj ili dva i počne da steže, guši i na kraju puca. Prosto se sve rasprsne. Kroz te nevidljive pukotine često ističe duša u mlazovima. Pomislim da bih se možda bolje snašla u tuđoj, ali kroz posao koji radim i živim shvatam da sve kože ponekad otješnjaju. Ni u jednoj nije uvijek komotno. Nisu samo pukotine ono što na koži boli. Posebnu vrstu rana čine ujedi. Ujedi lažima, ujedi situacijama u kojima su nam pojedini ljudi bili potrebni, a odsutni... Ujedi izrečenim, ujedi prećutanim.  Zariveni zubi prijatelja u koje sam se klela, i crveno-modra koža oko traga. Podsjetnik na izdaju... I bol koja se javlja i kad pogledaš. Nekako ti žao sebe. Naivnog, blesavog i izujedanog. Ujedi ljubavi za koje sam naivno vjerovala da su možda „prave“. Pa dok sam se j...

Sve što ti nikada nisam rekla stalo bi u jednu knjigu. U jednu knjigu koju trenutno nemam vremena napisati. Znaš kako se godinama već vješto i uvježbano razapinjem između predavanja, vježbi, posla, piskaranja, dijagnoza, porodica...  Sjećam se kako si tvrdio da sam srećnija od tebe jer ti imaš jednu, a ja čak tri porodice... Ti jedan, a ja tri hrama... Istina, i svi moji hramovi su mi još uvijek hramovi i još uvijek sveti... Obilazim ih kad god mogu, dolazim im dušom istovremeno odlazeći tijelom od njih. Kao da se bojim da će mi jednom ponestati vremena sa njima. To si dobro znao. Ono što nisi znao, a nisam ti nikada ni rekla jeste da si bio moj četvrti hram, moj Jerusalim, i Istanbul, i Rim, Meka i Medina...  Moja Crkva, i sinagoga, i džamija... Moja četvrta molitva pred spavanje odmah poslije onih za moje tri porodice. Sve što ti nikada nisam rekla bilo bi vješto napisano na stranicama moje prve knjige na koje bi kapale suze nekoga jednako izgu...

U stilu slobodne subote, u međuispitnom periodu, riješim da uradim GSP (širokim narodnim masama ženskog pola poznato i kao Generalno Spremanje Prostora.)  Nekada zaista prija da se izvučeš iz obaveza i svega što na bilo koji način vrši pritisak na tvoju pomalo boemsku dušu, pa se uživiš u ulogu Pepeljuge. Bez princa, cipelica, kočije i bala u ponoć... Dakle, samo ti i prašina. Latiš se krpe i natjeraš životni prostor da malo živne. Sa njim nekako živneš i ti. Izvor: Pixabay.com Prevrćući stvari, namještaj i sjećanja obično, ako naiđem na nešto zanimljivo trgnem se nakon desetak minuta i zateknem sebe kako sjedim na krevetu i držim „pronađeno blago“ u rukama opraštajući se od njega prije nego što završi u kanti za smeće. Danas je jedan od takvih dana, samo što u tom okretanju i prevrtanju stvari po sobi naiđoh na nešto drugačije... Nađoh na polici, iza knjiga jednu malu bočicu parfema. U momentu kad je ugledah koljena sama klecnuše pa nekako nespretno sje...

Nanesu me povremeno putevi sudbine na ta neka mjesta na koja generalno rijetko zalazim. Nemam nekih posebnih razloga, ali prosto postoje mjesta koja niti voliš, niti ne voliš, jednostavno im ne pridaješ ni mrvicu značaja. Nekad su to cijeli gradovi, nekada dijelovi istih, ulice, haustori ili kafići. Krećeš se njima i oni se kreću tobom bez ikakve veze, odnosa i emocija. Valjda nisu imali tu sreću da ti po nečemu postanu dragi. Zubatim suncem osunčan hladni januarski dan, negdje oko podne, u glavnoj ulici nekog grada ni po čemu važnoj, ali staroj i lijepoj. Mimoilazim se sa gomilom ljudi hladnih lica i još hladnijih pogleda dok se provlačim laganim koracima do omiljenog kafića, nekako spontano, vječito zamišljeno, odlutalo i sanjarski ne obraćajući pažnju na realnost. Izvor: Pixabay Često pričam sa drugarima o „duhovima prošlosti“ i uvijek se rugamo na račun njihovih sve učestalijih poruka, poziva i posjeta.  Svaki grad ima svoje duhove. Svaka osoba ima svoje...