Zorana Tovilović

Često u noćima dugim, tamnim Misli me vraćaju u jednu noć Ja krpim srce obećanjima davnim A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.  Odlutam tamo gdje duša moja Stražu čuva u jednom dalekom gradu I brani jednu ljubav različitih boja od podjela što bi da je kradu. Jasno vidim predio znani Trg i slastičarnu pored katedrale Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani, Lica im ulične svjetiljke obasjale. Tu na Trgu ispred katedrale  Raširene me čekaju ruke dječaka, Gazim u prostirku utkane pahulje male Prosute s neba iz sepeta od oblaka. Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega Kao da zadnji uzdah otima iz grudi, I cijeli je svemir stao u njega sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi. U naletu sreće ostajem bez daha, Stojimo nasred tramvajskih šina U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha, Svuda okolo magična bjelina. Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni Koji ruši sve zidove, razlike i obriše gr...

Kako slavite rođendane onima kojih više nema? Kada ih prestanete slaviti? Kada se naviknete ili pomirite sa činjenicom da se oni zapravo nikada neće vratiti, da neće nositi opeglane košulje koje uredno stoje u ormaru? Ledi li vas strah da ih možda gubite iz sjećanja? Oprostite li sebi one dane kada, zaokupljeni sobom i životom ne pomislite na onog ko vam više nije živ? Oprostite li ikada sebi obećanja koja niste ispunili, a dali ste im nad kovčegom kao amanet za onaj svijet? Nađete li načina da živite s tim negdje između datuma koji su značajni samo jer podsjećaju na njega ili nju? Godišnjice, imendani... Prvi pomen, četrdeset dana, prvi mjesec, prvih pola godine... Ali šta je sa rođendanima? Kada i kako prestati proslavljati rođendane nekome ko više nije živ? Kada i kako se ljudi pomire s tim da je sve što ti je od nekoga ostalo jedna kapa, par fotografija i dva datuma. Datum rođenja i datum smrti. Prvi ti još uvijek proslavljam, a drugi preživljavam. Znam d...

Ne dam ova nedjeljna jutra Za sva druga Širom planete Zemlje I duž ovog malog svemira Ne dam ova nedjeljna jutra I prvu jutarnju kafu U smiraju mog nemira. Ne dam ova nedjeljna jutra Ispod plavetnila Od kojeg me skriva Vinova loza Zasađena rukama I voljena srcem nekog Koga pod njom više nema. Ne dam ova nedjeljna jutra Šta god da mi novo sutra sprema. Ne dam ova nedjeljna jutra spokoj, baštu, ni ptičiju pjesmu Ne dam ova nedjeljna jutra djedove bore, pradjedovu česmu.  Ne dam ova nedjeljna jutra Ni žutu kuću na kraju malog sela Besmislene razgovore Koje vode ljudi  Krštenicom izgužvanih lica Ne dam ova nedjeljna jutra, Jer dom je tamo gdje je porodica.

           No, ako pokušate da me nađete na ovoj adresi neće vam poći za rukom. Onu raščupanu djevojčicu crnu kao noć, pronaći ćete tu negdje, možda u nekom žbunu, ispod stepenica, ili na komšijinoj trešnji, ali na kućnoj adresi teško. To dijete vjerovatno igra fudbal sa djecom iz komšiluka, dok žena u koju je to dijete izraslo na poznati kućni broj svraća samo vikendima. Takav je valjda život.            Negdje na osamnaestom kilometru od Kotor Varoša prema Tesliću, u dolini rijeke Kruševice, oivičene planinama Borja i Uzlomac naći ćete moje Maslovare. Želim vam toplu dobrodošlicu u nekadašnji rudarski centar koji je ukrštao puteve i sudbine radnika iz cijele zemlje, ali ne ove naše sad, već one velike, nekadašnje Jugoslavije.            Neko ko povlači konce sudbine se oštro poigrao sa istorijom mog sela. Kod nas evo...

Pitam se gdje li si ove vrele noći, dok munje preslikavaju stanovnike vrta na zidine jedne mračne iznajmljene sobe. U svakom obrisu sjenki na zidu maštom ti crtam brkove iznad onog osmijeha koji je napravio svoju naseobinu u najvećoj vijuzi mog mozga. Skoro zaplačem od smijeha kada se pod mojim očnim kapcima pojavi slika brkatog dječaka. Onda pogledam kroz otvoren prozor, odlutam mislima u dugačke aleje istovremeno osluškujući note kojima kišne kapi daju ritam siluetama vjetra i grane dok zagrljeni plešu tango u nekoj sasvim svojoj dimenziji, meni nedokučenoj. Uz tu melodiju srcem recitujem pjesmu zbog koje sam zavoljela kiše: "Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana A ti si hodala nasmijana Prokisla, radosna, očarana, pod kišom Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo na Brestom A ja sam te sreo u ulici Sijama Smiješila si se, i ja sam se smiješio Ti, koju nisam poznavao Ti, koja me nisi poznavala Sjeti se Sjeti se toga dan...

Da me je neko prošle godine u ovo doba pitao šta su za mene „heroji po šiframa“ vjerovatno bi prva asocijacija bila Džejms Bond, Tajni agent 007. Nekakav heroj, i jedna šifra. Onda sam jednog oktobarskog, kišovitog dana, u besciljnom popodnevnom listanju početne stranice na Fejzbuku naišla na objavu Lola magazina naslovljenu sa „Heroji po šiframa: Bila jednom jedna velika bolest, a ostala velika priča.“ Ranije sam negdje napisala da mi je ovo srce koje kuca u grudima moj receptor kojim uvijek osjetim dobre stvari, dobre ljude i snažne priče. Pročitala sam Lolin tekst i mahnito krenula da tražim više. Tako sam otkrila blog i stranicu. „Ja sam bila C, koja je tvoja supermoć?“ pitala je ćelava djevojčica koja me je dočekala na blogu držeći u ruci nadu. Tada se desio klik u glavi i shvatila sam o kakvim herojima se tu zapravo radi.  To su heroji po dijagnozama. To C je bilo C iz drugog poglavlja 10. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdra...

Ponekad se zamislim nad magijom postojanja i poželim čarobni štapić koji bih vjerovatno iskoristila da iskočim iz ove kože. Znate, u onim situacijama kada postane tijesno, kada se ista ta moja vlastita koža smanji za broj ili dva i počne da steže, guši i na kraju puca. Prosto se sve rasprsne. Kroz te nevidljive pukotine često ističe duša u mlazovima. Pomislim da bih se možda bolje snašla u tuđoj, ali kroz posao koji radim i živim shvatam da sve kože ponekad otješnjaju. Ni u jednoj nije uvijek komotno. Nisu samo pukotine ono što na koži boli. Posebnu vrstu rana čine ujedi. Ujedi lažima, ujedi situacijama u kojima su nam pojedini ljudi bili potrebni, a odsutni... Ujedi izrečenim, ujedi prećutanim.  Zariveni zubi prijatelja u koje sam se klela, i crveno-modra koža oko traga. Podsjetnik na izdaju... I bol koja se javlja i kad pogledaš. Nekako ti žao sebe. Naivnog, blesavog i izujedanog. Ujedi ljubavi za koje sam naivno vjerovala da su možda „prave“. Pa dok sam se j...