Zorana Tovilović

Javite mi kada se budu vraćale godine. Javite mi, pa da vratim neka davnija vremena koja ni po čemu nisu bila ljepša, ali eto, željela bih da ih ponovo proživim, drugačije doživim i možda više zavolim. Da me te godine prođu srdačnije, bezbolnije i bezbrižnije. Javite mi, pa da vratim dječji osmijeh na ovo lice koje je predugo i previše plakalo. Javite mi, pa da vratim drugove koji to nikada nisu bili, a značili su davno. Možda bismo se sada više uzajamno poštovali, možda bismo duže trajali. Možda, mada ne vjerujem. Javite mi, pa da vratim i dugove. Sve one dugove koje sam ostavila iza sebe odlazeći i ne okrećući se. Nekome sam već godinama dužna neka objašnjenja, nekome onaj posljednji zagrljaj, nekome oproštaj. Javite mi, pa da na vrijeme sačuvam sebe od svega lošeg što me godinama proganjalo, a tek kad me stiglo vidjela sam da sam mogla i trebala bez tog tereta, jer on svakako nije bio moj. I dan-danas se pitam kako je završio na mojim dječjim leđima...

Dobro mi došla jeseni. Bolje me našla u ovom malom gradu najdražem na svijetu.  Dobro mi došla ponovo, tako lijepa, nostalgična i pomalo tužna.  Znaš li koliko me podsjećaš na mene? Dobro mi došla i na svojim krilima donijela miris prženog kestena sa onog malog štanda kod Vodovoda. Dobro mi donijela kiše, one prave jesenje, jednako romantične i jednako tužne.  Znaš, one koje te navode na razmišljanje.  Nešto razmišljam, znaš li koliko te volim? Jednako volim svaku tebe koju sam dočekala, bilo u ovom sad gradu, bilo na ulicama mojih Maslovara. Volim te, zaista. Svaku tebe. Jednako. Jednako onu prošlu, studentsku koju sam provela gledajući kroz prozor malog amfiteatra u centru grada. Jednako one četiri srednjoškolske, kada sam natopljenih cipela jurcala sa mojom Marinelom na časove i na autobus. Pa bismo satima drhtale mokre, promrzle, ali smo voljele to vrijeme. I dan danas ga volimo i mnogo više cijenimo sve što imamo. Jednak...

Prije nešto više od mjesec dana, potresla me, ili da se žargonski izrazim, “izula me iz cipela” životna priča jedne divne, hrabre, pozitivne I uvijek nasmijane djevojke s kojom sam provela mnogo vremena posljednjih godina. Ni u jednom od zajedničkih momenata nisam mogla da naslutim koliko tuge I koliko neispričanog se sakrije u čovjeku bez ikakvog traga o postojanju. Nikada još nisam srela osobu čija me životna priča nije ostavila bez daha na sebi svojstven način. Nekako volim da znam šta je formiralo divne ljude koji me okružuju, šta ih je lomilo i sastavljalo. Osjećam se važno kada neko takve stvari podijeli sa mnom, jer vjerujem da je povjerenje koje osjećamo prema onome kome govorimo direktno proporcionalno težini stvari o kojima mu govorimo. U periodu mog odrastanja moje srce je imalo sklonost, a pretpostavljam da ima I dan-danas, da sebi prigrli osobe u kojima je bilo nešto sa čim bi moglo da se poistovjeti. Osobe u kojima bih ja na neki način vidjela svoje nedos...

U polumraku dobro poznate sobe, na prozor naslonjena djevojčica ispraća pogledom tragove odlazećih stopa dok se suze lede na -14. Zima je odavno zavladala kalendarski, ali tek juče je cijelom selu obukla snježnobijelu haljinu. Sve je utihnulo, jer kad snijeg pada, sva priroda ćuti i sluša. Kasni su sati. Nijema ponoć. Selo oivičeno planinama uveliko spava. Na njegovom jastuku od perja spavaju i njegovi mještani,  jedino što je budno su nemiri i tek poneki vijesnik prošlosti  koji se skrije iza ćoška zgrade pored koje tek treba da prođeš, i zaskoči te, obično noću, kad nemaš svjedoke i kad zaboraviš. Ili bar pomisliš da si zaboravila. Pogled sa prozora koji se gubi u odlazećim stopama povremeno biva zamagljen, sve dok suze koje se nakupljaju u očima ne preliju preko ivice kapka i skliznu niz blijede obraze. A onda se na tim obrazima zalede i zaleđene počnu da štipaju. Kao da oko svakoj stopi namijeni po nekoliko suza. Noć je katkad prijatelj. Postavlja pitanja...

Možda se upravo u ovom trenutku, dok jedna boemska, beskrajno romantična i pomalo izgubljena duša veče provodi tražeći smisao u besmislu, neko negdje moli za čudo. Ne mogu, a da se ne zapitam:  “ Bože, koliko li je ljudi što se sad mole Tebi za čudo?  “ Kada neko spomene čudo, meni se iz srca krivudavim krvotokom uzbrdo do glave I misli došunjaš ti. Navali se na dušu kao planina sve tvoje, sve moje, sve zamalo naše… Hiljadu snova, pa još hiljadu želja koje I sad jedva čekaju da se ostvare, a od kojih smo daleko tek za jedno malo čudo. Čudo koje nam uvijek izmakne. Čudo od kojeg nas dijele sve ove daleke blizine, I sve ove bliske daljine. I uvijek smo blizu za jedan zagrljaj, I uvijek smo daleko za jedno čudo. Ponovo sam budna u ovu kasnu noć, u jednom primorskom gradiću, osluškujem   filharmoniju mora koja svira zapljuskujući talasima obalu I kvasi moja bosa stopala do gležnjeva uronjena   vodu. Mazim vjetar koji kao da duva kroz ovu pr...

Često u noćima dugim, tamnim Misli me vraćaju u jednu noć Ja krpim srce obećanjima davnim A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.  Odlutam tamo gdje duša moja Stražu čuva u jednom dalekom gradu I brani jednu ljubav različitih boja od podjela što bi da je kradu. Jasno vidim predio znani Trg i slastičarnu pored katedrale Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani, Lica im ulične svjetiljke obasjale. Tu na Trgu ispred katedrale  Raširene me čekaju ruke dječaka, Gazim u prostirku utkane pahulje male Prosute s neba iz sepeta od oblaka. Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega Kao da zadnji uzdah otima iz grudi, I cijeli je svemir stao u njega sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi. U naletu sreće ostajem bez daha, Stojimo nasred tramvajskih šina U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha, Svuda okolo magična bjelina. Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni Koji ruši sve zidove, razlike i obriše gr...

Kako slavite rođendane onima kojih više nema? Kada ih prestanete slaviti? Kada se naviknete ili pomirite sa činjenicom da se oni zapravo nikada neće vratiti, da neće nositi opeglane košulje koje uredno stoje u ormaru? Ledi li vas strah da ih možda gubite iz sjećanja? Oprostite li sebi one dane kada, zaokupljeni sobom i životom ne pomislite na onog ko vam više nije živ? Oprostite li ikada sebi obećanja koja niste ispunili, a dali ste im nad kovčegom kao amanet za onaj svijet? Nađete li načina da živite s tim negdje između datuma koji su značajni samo jer podsjećaju na njega ili nju? Godišnjice, imendani... Prvi pomen, četrdeset dana, prvi mjesec, prvih pola godine... Ali šta je sa rođendanima? Kada i kako prestati proslavljati rođendane nekome ko više nije živ? Kada i kako se ljudi pomire s tim da je sve što ti je od nekoga ostalo jedna kapa, par fotografija i dva datuma. Datum rođenja i datum smrti. Prvi ti još uvijek proslavljam, a drugi preživljavam. Znam d...