Zorana Tovilović

Dok se pripremam da iza sebe ostavim još jednu godinu, ne mogu da se oprostim od nje, a da je prije toga ne analiziram i da joj se od srca ne zahvalim za sve što mi je bila, za sve što je uradila za mene u svojih 365 dana. Jer danas, kada svi ovi dani odlaze u nepovrat raspoređujem ih po odajama duše. Neki će u “Skladište za dobre stvari” topografski smješteno u sredogruđu, oni drugi koji nisu bili tako dobri, odlaze nešto sjevernije, prema glavi u kojoj bivaju obrađeni i odakle ih misli i mozak deportuju van. Iza njih ostane samo minimalan trag o postojanju, nešto poput crne liste na koju su popisani, tek da se ne ponove.  Ovo je bila godina u kojoj sam naučila da kanališem stvari onda dok traju, tako da to više nije teret koji na ramenima prenosim sa brojke na brojku u kalendaru.   Ovo je zapravo prva godina od koje se opraštam, a da prema njoj osjećam neizmjernu ljubav I zahvalnost, ne zbog onog što je ona bila meni, već zbog svega što sam ja bila...

Ne treba mi uvod, zaplet i kraj, ne treba mi „forma“, niti je moguće u nešto „formalno“ uokviriti ili ukalupiti retrospektivu života koju proživljavam. Više je zapravo zbrka slučajno evociranih sjećanja i misli u toku jedne sasvim (ne)obične vožnje biciklom koju sam sebi priuštila ovog sedamnaestog novembarskog dana. Neobične koliko je neobično i vidjeti mene na biciklu.  Protekli period je za mene bio jedan od najpozitivnijih ikada, ali su se tu i tamo provukle neke situacije koje bih ranije doživjela traumatično, a koje su me sada zaista navele na razmišljanje, součavanje i prihvatanje... Valjda je to najslađi plod sa drveta zvanog „rad na sebi“...  Biciklam tako kroz selo koje je svaki put drugačije, a toliko puta sam odlazila i vraćala se, toliko puta sam izgovorila: „Bože, pa ovdje se ništa nije promijenilo.“  Danas sam zaista poželjela da je tako.  Od moje posljednje posjete dvoje ljudi iz moje „Ulice slatkih udovaca“ se preselilo u onaj...

Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog jesenjeg sunca koji se olako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja da je vrijeme za prvu jutarnju kafu čiji miris se već nazire iz susjedne prostorije. I to mi je nekako važno.  Jer kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš za gram više sva nova jutra koja te tu probude i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice.  Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Prvi novembarski… Selo već uveliko miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže. Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji.  Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. I ovaj jesenji, baš kao i svaki drugi dan u svome naručju donosi nešto...  Ja sam poželjela pletenu korpu prepunu sitnica....

Javite mi kada se budu vraćale godine. Javite mi, pa da vratim neka davnija vremena koja ni po čemu nisu bila ljepša, ali eto, željela bih da ih ponovo proživim, drugačije doživim i možda više zavolim. Da me te godine prođu srdačnije, bezbolnije i bezbrižnije. Javite mi, pa da vratim dječji osmijeh na ovo lice koje je predugo i previše plakalo. Javite mi, pa da vratim drugove koji to nikada nisu bili, a značili su davno. Možda bismo se sada više uzajamno poštovali, možda bismo duže trajali. Možda, mada ne vjerujem. Javite mi, pa da vratim i dugove. Sve one dugove koje sam ostavila iza sebe odlazeći i ne okrećući se. Nekome sam već godinama dužna neka objašnjenja, nekome onaj posljednji zagrljaj, nekome oproštaj. Javite mi, pa da na vrijeme sačuvam sebe od svega lošeg što me godinama proganjalo, a tek kad me stiglo vidjela sam da sam mogla i trebala bez tog tereta, jer on svakako nije bio moj. I dan-danas se pitam kako je završio na mojim dječjim leđima...

Dobro mi došla jeseni. Bolje me našla u ovom malom gradu najdražem na svijetu.  Dobro mi došla ponovo, tako lijepa, nostalgična i pomalo tužna.  Znaš li koliko me podsjećaš na mene? Dobro mi došla i na svojim krilima donijela miris prženog kestena sa onog malog štanda kod Vodovoda. Dobro mi donijela kiše, one prave jesenje, jednako romantične i jednako tužne.  Znaš, one koje te navode na razmišljanje.  Nešto razmišljam, znaš li koliko te volim? Jednako volim svaku tebe koju sam dočekala, bilo u ovom sad gradu, bilo na ulicama mojih Maslovara. Volim te, zaista. Svaku tebe. Jednako. Jednako onu prošlu, studentsku koju sam provela gledajući kroz prozor malog amfiteatra u centru grada. Jednako one četiri srednjoškolske, kada sam natopljenih cipela jurcala sa mojom Marinelom na časove i na autobus. Pa bismo satima drhtale mokre, promrzle, ali smo voljele to vrijeme. I dan danas ga volimo i mnogo više cijenimo sve što imamo. Jednak...

Prije nešto više od mjesec dana, potresla me, ili da se žargonski izrazim, “izula me iz cipela” životna priča jedne divne, hrabre, pozitivne I uvijek nasmijane djevojke s kojom sam provela mnogo vremena posljednjih godina. Ni u jednom od zajedničkih momenata nisam mogla da naslutim koliko tuge I koliko neispričanog se sakrije u čovjeku bez ikakvog traga o postojanju. Nikada još nisam srela osobu čija me životna priča nije ostavila bez daha na sebi svojstven način. Nekako volim da znam šta je formiralo divne ljude koji me okružuju, šta ih je lomilo i sastavljalo. Osjećam se važno kada neko takve stvari podijeli sa mnom, jer vjerujem da je povjerenje koje osjećamo prema onome kome govorimo direktno proporcionalno težini stvari o kojima mu govorimo. U periodu mog odrastanja moje srce je imalo sklonost, a pretpostavljam da ima I dan-danas, da sebi prigrli osobe u kojima je bilo nešto sa čim bi moglo da se poistovjeti. Osobe u kojima bih ja na neki način vidjela svoje nedos...

U polumraku dobro poznate sobe, na prozor naslonjena djevojčica ispraća pogledom tragove odlazećih stopa dok se suze lede na -14. Zima je odavno zavladala kalendarski, ali tek juče je cijelom selu obukla snježnobijelu haljinu. Sve je utihnulo, jer kad snijeg pada, sva priroda ćuti i sluša. Kasni su sati. Nijema ponoć. Selo oivičeno planinama uveliko spava. Na njegovom jastuku od perja spavaju i njegovi mještani,  jedino što je budno su nemiri i tek poneki vijesnik prošlosti  koji se skrije iza ćoška zgrade pored koje tek treba da prođeš, i zaskoči te, obično noću, kad nemaš svjedoke i kad zaboraviš. Ili bar pomisliš da si zaboravila. Pogled sa prozora koji se gubi u odlazećim stopama povremeno biva zamagljen, sve dok suze koje se nakupljaju u očima ne preliju preko ivice kapka i skliznu niz blijede obraze. A onda se na tim obrazima zalede i zaleđene počnu da štipaju. Kao da oko svakoj stopi namijeni po nekoliko suza. Noć je katkad prijatelj. Postavlja pitanja...