Zorana Tovilović

Jednom, u nekom boljem vremenu i u nekim drugačijim okolnostima shvatićeš me. Jednom, kad me shvatiš pogodiće te kao strijela ravno u srce svaki pogled koji sam spustila, svaki osmijeh koji sam ti sakrila i sve riječi koje ti nikada nisam izgovorila. Mnoge od njih sam napisala, neke si čitao i divio im se ne znajući da su o tebi i za tebe. Za neke nikada neću biti dovoljno odvažna. Neke prosto vrhunac svoje ljepote dožive samo onda kad se prećute, pa ti prećutane razdiru grudni koš. Za neke sam ionako zakasnila. Jednom, u nekom sasvim običnom danu koji će mirisati na nostalgiju, shvatićeš zašto sam toliko naivno i bezgranično voljela Miku Antića, mog vječitog dječaka i zašto sam recitovala njegove stihove. Pustićeš možda na nekakvom pametnom uređaju Mikin Epilog i tada, jače nego ikad zaparaće ti grudi epilog njegovog i mog Epiloga. Znaćeš da ima pravih ljubavi, besmrtnih i dječijih, lijepih i u svojoj ljepoti pretužnih, ali nećeš znati da sam u njemu prepoznavala tebe....

Vratih se kući iz Sarajeva, spustih stvari na krevet i osjetih potrebu da vam ispričam kako se baš večeras, tokom jedne naizgled obične vožnje vozom Univerzum osmijehuo grupici mladih ljudi koji su vrijeme kratili razmjenjujući iskustva stečena tokom proteklog vikenda. Akteri ove priče nisu prosječni, već grupica onih proaktivnih, onih koji vjeruju u obrazovanje dovoljno da buran vikend zamijene jednim edukativnim tokom kojeg će sjediti u krugu i razgovarati sa vršnjacima o sebi, o drugima, o tome kako mogu, žele i trebaju mijenjati državu u kojoj odrastaju, školuju se i koju ne žele napustiti. U jednom trenutku večerašnje vožnje, grupica nas koji se od “prosječnih” razlikujemo samo po tome što vjerujemo u bolje sutra ovdje i što se više trudimo da kreiramo zdravo okruženje iz kojeg se nećemo otisnuti, u kojem ćemo jednog dana poželjeti odgajati djecu ostala je posramljena jednom čokoladom. Moram napomenuti da se priča dešava u državi odlazećih stručnjaka... U drža...

Dok se pripremam da iza sebe ostavim još jednu godinu, ne mogu da se oprostim od nje, a da je prije toga ne analiziram i da joj se od srca ne zahvalim za sve što mi je bila, za sve što je uradila za mene u svojih 365 dana. Jer danas, kada svi ovi dani odlaze u nepovrat raspoređujem ih po odajama duše. Neki će u “Skladište za dobre stvari” topografski smješteno u sredogruđu, oni drugi koji nisu bili tako dobri, odlaze nešto sjevernije, prema glavi u kojoj bivaju obrađeni i odakle ih misli i mozak deportuju van. Iza njih ostane samo minimalan trag o postojanju, nešto poput crne liste na koju su popisani, tek da se ne ponove.  Ovo je bila godina u kojoj sam naučila da kanališem stvari onda dok traju, tako da to više nije teret koji na ramenima prenosim sa brojke na brojku u kalendaru.   Ovo je zapravo prva godina od koje se opraštam, a da prema njoj osjećam neizmjernu ljubav I zahvalnost, ne zbog onog što je ona bila meni, već zbog svega što sam ja bila...

Ne treba mi uvod, zaplet i kraj, ne treba mi „forma“, niti je moguće u nešto „formalno“ uokviriti ili ukalupiti retrospektivu života koju proživljavam. Više je zapravo zbrka slučajno evociranih sjećanja i misli u toku jedne sasvim (ne)obične vožnje biciklom koju sam sebi priuštila ovog sedamnaestog novembarskog dana. Neobične koliko je neobično i vidjeti mene na biciklu.  Protekli period je za mene bio jedan od najpozitivnijih ikada, ali su se tu i tamo provukle neke situacije koje bih ranije doživjela traumatično, a koje su me sada zaista navele na razmišljanje, součavanje i prihvatanje... Valjda je to najslađi plod sa drveta zvanog „rad na sebi“...  Biciklam tako kroz selo koje je svaki put drugačije, a toliko puta sam odlazila i vraćala se, toliko puta sam izgovorila: „Bože, pa ovdje se ništa nije promijenilo.“  Danas sam zaista poželjela da je tako.  Od moje posljednje posjete dvoje ljudi iz moje „Ulice slatkih udovaca“ se preselilo u onaj...

Budi me poneki zračak, predosjećam, zubatog jesenjeg sunca koji se olako probija kroz zavjese na prozorima moje sobe u rodnim Maslovarama. Nema još ni sedam sati. Pijetao mi kukurikanjem jasno stavlja do znanja da je vrijeme za prvu jutarnju kafu čiji miris se već nazire iz susjedne prostorije. I to mi je nekako važno.  Jer kad ti život prolazi u drugom gradu, ili bilo gdje izvan te kuće na koju si tako navikao, zavoliš za gram više sva nova jutra koja te tu probude i to sunce koje razgrće kišne oblake tek da na moment pomiluje tvoje, još uvijek sneno i neumiveno lice.  Svanuo je novi dan. Prohladan i svjež. Prvi novembarski… Selo već uveliko miriše na zimu koja je tu „preko Borja“ kako moja baba ima običaj da kaže. Nekome će ovaj novi dan biti možda posljednji.  Nekome će biti ispunjen pobjedama, nekom drugom porazima. I ovaj jesenji, baš kao i svaki drugi dan u svome naručju donosi nešto...  Ja sam poželjela pletenu korpu prepunu sitnica....

Javite mi kada se budu vraćale godine. Javite mi, pa da vratim neka davnija vremena koja ni po čemu nisu bila ljepša, ali eto, željela bih da ih ponovo proživim, drugačije doživim i možda više zavolim. Da me te godine prođu srdačnije, bezbolnije i bezbrižnije. Javite mi, pa da vratim dječji osmijeh na ovo lice koje je predugo i previše plakalo. Javite mi, pa da vratim drugove koji to nikada nisu bili, a značili su davno. Možda bismo se sada više uzajamno poštovali, možda bismo duže trajali. Možda, mada ne vjerujem. Javite mi, pa da vratim i dugove. Sve one dugove koje sam ostavila iza sebe odlazeći i ne okrećući se. Nekome sam već godinama dužna neka objašnjenja, nekome onaj posljednji zagrljaj, nekome oproštaj. Javite mi, pa da na vrijeme sačuvam sebe od svega lošeg što me godinama proganjalo, a tek kad me stiglo vidjela sam da sam mogla i trebala bez tog tereta, jer on svakako nije bio moj. I dan-danas se pitam kako je završio na mojim dječjim leđima...

Dobro mi došla jeseni. Bolje me našla u ovom malom gradu najdražem na svijetu.  Dobro mi došla ponovo, tako lijepa, nostalgična i pomalo tužna.  Znaš li koliko me podsjećaš na mene? Dobro mi došla i na svojim krilima donijela miris prženog kestena sa onog malog štanda kod Vodovoda. Dobro mi donijela kiše, one prave jesenje, jednako romantične i jednako tužne.  Znaš, one koje te navode na razmišljanje.  Nešto razmišljam, znaš li koliko te volim? Jednako volim svaku tebe koju sam dočekala, bilo u ovom sad gradu, bilo na ulicama mojih Maslovara. Volim te, zaista. Svaku tebe. Jednako. Jednako onu prošlu, studentsku koju sam provela gledajući kroz prozor malog amfiteatra u centru grada. Jednako one četiri srednjoškolske, kada sam natopljenih cipela jurcala sa mojom Marinelom na časove i na autobus. Pa bismo satima drhtale mokre, promrzle, ali smo voljele to vrijeme. I dan danas ga volimo i mnogo više cijenimo sve što imamo. Jednak...