Zorana Tovilović

Prekoračih maločas prag praznog stana u jednoj prelijepoj aleji i spustih stvari na pod, a suze koje zadržavam posljednja tri sata skliznuše niz obraze. Ne znam šta me je to tako žignulo u sredini grudnog koša. Možda su to sve ove stvari koje su mi dragi ljudi spakovali u svim mojim domovima koje sam obišla u ova dva dana. Nisu. Nikad to nisu stvari. Možda me zaboljelo naborano čelo moga djeda Čede koji je svaki put sve stariji i na kapke mu se već ucrtala svaka briga za mnom, za tatom, za tetkom, za svima... Brine se i dalje iako mi odavno nismo djeca. I plače non stop. Opet za tetkom, za tatom, za svima... A najviše za mnom. Brine se. Brinem se i ja da će kilometri učiniti da godine previše brzo prolete. Možda me je zaboljela babina rečenica da, ako mi zafali para, nazovem njih i oni će poslati. Smijem se i pitam je zna li da ja radim za pare, a ona mi ozbiljnim tonom ponavlja: "Ako zatreba, eto nek' znaš." Možda me je zaboljela mama koja će za...

Prije skoro dva mjeseca moja baka je napustila ovaj svijet, a ja i sad uhvatim sebe kako preispitujem zajedničke momente, jesmo li možda mogle bolje, drugačije... Tako valjda gubici djeluju na mene, iz ranjene duše izrone masu pitanja, preispitivanja, a daju tek poneki odgovor na vrtešci sjećanja. Sjedila sam juče sa djedom u sobi koja je do skoro bila njihova, a sad je bračni krevet prevelik za njegovo sitno i iscrpljeno tijelo... Na čelu nikle nove bore koje svjedoče da mu je svakim danom sve teže, posebno kad ostane sam... Oči su mu natečene i primjećujem da često i mnogo plače. Ne pitam ga zašto, znam... Zamolio me da mu pročitam nalaze, odbio ga onkološki konzilijum jer se, kako su naveli „zapustio“.  „Nisam mogao da im objasnim ljubav.“   Onu zbog koje je 10 dana nakon svoje operacije vodio baku na hemoterapije, onu zbog koje niti jedna njena posjeta zdravstvenoj ustanovi nije mogla proći bez njega. Onu zbog koje je, dok je bio hospitalizovan jur...

Sjećam se tog dana kao da se upravo dešava, bio je šesti februarski 2018. godine. Snijeg je prekrivao ulice, i ne sjećam se zašto, ali bila sam potpuno mokra. Sjedila sam na stanici, čekala autobus koji je kasnio više od sat vremena kad je zazvonio telefon... Bilo je šest sati uveče i očekivala sam nekakve dobre vijesti. Javili su mi tad imaš rak. "Izuzetno rijedak koleginice, mješoviti..." Ne mogu reći da se nisam iznenadila, ali nisam se uplašila, bila sam nekako već spremna da se nosim sa tim, jer sam dvije sedmice ranije upoznala jednu heroinu Dajanu i čitav spisak njenih "heroja po šiframa" koji su pobijedili dijagnoze i prognoze i zbog kojih vjerujem da je rak nešto što dođe samo da ti pokaže koliko si jak kad pobijediš i sebe i njega. A onda je došao prvi krug nalaza, CT-ova, raznoraznih skenova... Hospitalizacija, pa operacija koja je potvrdila da se radilo o tom nekom mješovitom obliku karcinoma, toliko rijetkom da ga čak ni na patologiji nismo ...

Kad sve moje brige se U sumrak kasni slegnu I kad noćna tmina zlatni dan uguši I kad se sa brda oko Sarajeva Sunce iza horizonta sruši Pustim tišinu Da umjesto mene zbori Sve riječi nježne koje usne ćute, Srce tad nemuštim jezikom O tebi progovori I opet mi misli sve o tebi slute. Onda se prepustim uspavankama Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir Prepoznam tebe u ponekoj strofi U smiraju dana moj najveći si nemir. Čežnjom te zovem, ime ne spominjem i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine uzalud samu sebe opominjem da možda nismo rođeni za iste visine. Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake i nogama rijetko na zemlji stoji Previše romantična, previše brižna Ti, olovni vojnik što života se ne boji tvrđava hladna i meni nedostižna. Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti Obasjan posljednjim sunčevim zrakom Ismijavaš moja maštanja i iluzije Po horizontalama svoje realnosti Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom. I otkud onda  u...

Jednom, u nekom boljem vremenu i u nekim drugačijim okolnostima shvatićeš me. Jednom, kad me shvatiš pogodiće te kao strijela ravno u srce svaki pogled koji sam spustila, svaki osmijeh koji sam ti sakrila i sve riječi koje ti nikada nisam izgovorila. Mnoge od njih sam napisala, neke si čitao i divio im se ne znajući da su o tebi i za tebe. Za neke nikada neću biti dovoljno odvažna. Neke prosto vrhunac svoje ljepote dožive samo onda kad se prećute, pa ti prećutane razdiru grudni koš. Za neke sam ionako zakasnila. Jednom, u nekom sasvim običnom danu koji će mirisati na nostalgiju, shvatićeš zašto sam toliko naivno i bezgranično voljela Miku Antića, mog vječitog dječaka i zašto sam recitovala njegove stihove. Pustićeš možda na nekakvom pametnom uređaju Mikin Epilog i tada, jače nego ikad zaparaće ti grudi epilog njegovog i mog Epiloga. Znaćeš da ima pravih ljubavi, besmrtnih i dječijih, lijepih i u svojoj ljepoti pretužnih, ali nećeš znati da sam u njemu prepoznavala tebe....

Vratih se kući iz Sarajeva, spustih stvari na krevet i osjetih potrebu da vam ispričam kako se baš večeras, tokom jedne naizgled obične vožnje vozom Univerzum osmijehuo grupici mladih ljudi koji su vrijeme kratili razmjenjujući iskustva stečena tokom proteklog vikenda. Akteri ove priče nisu prosječni, već grupica onih proaktivnih, onih koji vjeruju u obrazovanje dovoljno da buran vikend zamijene jednim edukativnim tokom kojeg će sjediti u krugu i razgovarati sa vršnjacima o sebi, o drugima, o tome kako mogu, žele i trebaju mijenjati državu u kojoj odrastaju, školuju se i koju ne žele napustiti. U jednom trenutku večerašnje vožnje, grupica nas koji se od “prosječnih” razlikujemo samo po tome što vjerujemo u bolje sutra ovdje i što se više trudimo da kreiramo zdravo okruženje iz kojeg se nećemo otisnuti, u kojem ćemo jednog dana poželjeti odgajati djecu ostala je posramljena jednom čokoladom. Moram napomenuti da se priča dešava u državi odlazećih stručnjaka... U drža...

Dok se pripremam da iza sebe ostavim još jednu godinu, ne mogu da se oprostim od nje, a da je prije toga ne analiziram i da joj se od srca ne zahvalim za sve što mi je bila, za sve što je uradila za mene u svojih 365 dana. Jer danas, kada svi ovi dani odlaze u nepovrat raspoređujem ih po odajama duše. Neki će u “Skladište za dobre stvari” topografski smješteno u sredogruđu, oni drugi koji nisu bili tako dobri, odlaze nešto sjevernije, prema glavi u kojoj bivaju obrađeni i odakle ih misli i mozak deportuju van. Iza njih ostane samo minimalan trag o postojanju, nešto poput crne liste na koju su popisani, tek da se ne ponove.  Ovo je bila godina u kojoj sam naučila da kanališem stvari onda dok traju, tako da to više nije teret koji na ramenima prenosim sa brojke na brojku u kalendaru.   Ovo je zapravo prva godina od koje se opraštam, a da prema njoj osjećam neizmjernu ljubav I zahvalnost, ne zbog onog što je ona bila meni, već zbog svega što sam ja bila...