Zorana Tovilović

Iako sam odavno odrasla djevojka, i dan-danas pamtim priču o Bogojavljenskoj noći iz Čitanke za 6. razred osnovne škole. Te male, kratke i samo naizgled besmislene i nepovezane priče smisleno su u tek stotinjak riječi uobličile naše živote. Priču o sedmogodišnjem dječaku koji je kraj bolesničke postelje nestrpljivo čekajući da se nebo u ponoć otvori ponavljao rečenicu: "Bože da mi majka ozdravi." kako se ne bi zbunio u tih nekoliko sekundi koliko je nebo otvoreno za sve naše želje pamtim kao jednu od najdražih i najsnažnijih iz školskog perioda. Ova me priča naučila kolika je zapravo vjere moć. Promijenila je moj pogled na želje i na moć jedne noći, te sam u svim godinama kasnije, bez izuzetka, svake godine nestrpljivo čekala ponoć pod otvorenim nebom, da u tih nekoliko sekundi saopštim Bogu svoju najveću želju koju bih cijele godine pažljivo birala. A željela sam uvijek. Razne stvari. "Šta zna želja šta je nemoguće?" Tek sa dvadesetak godina sam shvatila koliko žel...

Oktobar se, nekako nečujno i na prstima, poput lopova uselio u ovaj grad, a sa njim i ja zvanično. Jesen je stigla neprimjetno i donijela kiše koje toliko volim. Ti si se, takođe poput lopova, nekako nečujno ušunjao pod moju kožu, neprimjetno, na prstima. Doduše, puno prije ovog oktobra. Tek sad vidim da sam kasno shvatila. I dok u ovu kišnu jesen frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem svodim račune onog što (ni)smo bili, iznenađeno i pomalo uvijeđeno zaključujem da nismo baš na nuli. Ja sam tebi izgleda ostala dužna. Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto, po jedan za svaki put kada si slušao moje gluposti do iznemoglosti, inatio se tek da me nasmiješ i dubokim glasom tvrdoglavo pokušavao da pobiješ moje argumente. Ja ti nikada nisam popuštala, ne zato što sam mislila da sam u pravu, već sam prosto voljela te rasprave u koje se strasno uneseš pa kad se već iznerviraš podrugljivo kažeš: „Ja možda nisam načitan kao ti, ali znam da sam u pravu.“ Ja sam ti ...

Spavaš li? Ili me budnim okom, onim jednim tvojim čuvaš od svega lošega na ovome svijetu? Imaš li dvogled ili možda nekakav teleskop, durbin? Možeš li da virneš kroz oblake i znaš li kakva se čemer spustila na zemlju? Znaš li da nas je nešto nevidljivo, a teško i smrtonosno utjeralo u domove? Znaš li da ja sad neko novo mjesto domom zovem?  Nisam ti to rekla, kada sam ti pisala na tvoj rođendan. Al' sve nešto mislim da znaš, da osjećaš onim dvadeset i jednim gramom duše negdje gore u oblacima. Gubim se i tražim po nekim novim ulicama i alejama. Udišem neki novi vazduh, doduše malo zagađeniji. I dalje ti sanjam velike snove, i dalje se usuđujem da želim velike i naizgled nemoguće želje koje se nekim čudom ostvaruju, i dalje u ponoć molitve nebu uznosim, ali ovom novom nebu, sarajevskom.  A nebo je moj dide, isto za sve. I pravo da ti kažem, ne sjećam kada sam bila ovako svoja, ovako ispunjena i ovako istinski srećna. Znam da znaš, znam d...

Prekoračih maločas prag praznog stana u jednoj prelijepoj aleji i spustih stvari na pod, a suze koje zadržavam posljednja tri sata skliznuše niz obraze. Ne znam šta me je to tako žignulo u sredini grudnog koša. Možda su to sve ove stvari koje su mi dragi ljudi spakovali u svim mojim domovima koje sam obišla u ova dva dana. Nisu. Nikad to nisu stvari. Možda me zaboljelo naborano čelo moga djeda Čede koji je svaki put sve stariji i na kapke mu se već ucrtala svaka briga za mnom, za tatom, za tetkom, za svima... Brine se i dalje iako mi odavno nismo djeca. I plače non stop. Opet za tetkom, za tatom, za svima... A najviše za mnom. Brine se. Brinem se i ja da će kilometri učiniti da godine previše brzo prolete. Možda me je zaboljela babina rečenica da, ako mi zafali para, nazovem njih i oni će poslati. Smijem se i pitam je zna li da ja radim za pare, a ona mi ozbiljnim tonom ponavlja: "Ako zatreba, eto nek' znaš." Možda me je zaboljela mama koja će za...

Prije skoro dva mjeseca moja baka je napustila ovaj svijet, a ja i sad uhvatim sebe kako preispitujem zajedničke momente, jesmo li možda mogle bolje, drugačije... Tako valjda gubici djeluju na mene, iz ranjene duše izrone masu pitanja, preispitivanja, a daju tek poneki odgovor na vrtešci sjećanja. Sjedila sam juče sa djedom u sobi koja je do skoro bila njihova, a sad je bračni krevet prevelik za njegovo sitno i iscrpljeno tijelo... Na čelu nikle nove bore koje svjedoče da mu je svakim danom sve teže, posebno kad ostane sam... Oči su mu natečene i primjećujem da često i mnogo plače. Ne pitam ga zašto, znam... Zamolio me da mu pročitam nalaze, odbio ga onkološki konzilijum jer se, kako su naveli „zapustio“.  „Nisam mogao da im objasnim ljubav.“   Onu zbog koje je 10 dana nakon svoje operacije vodio baku na hemoterapije, onu zbog koje niti jedna njena posjeta zdravstvenoj ustanovi nije mogla proći bez njega. Onu zbog koje je, dok je bio hospitalizovan jur...

Sjećam se tog dana kao da se upravo dešava, bio je šesti februarski 2018. godine. Snijeg je prekrivao ulice, i ne sjećam se zašto, ali bila sam potpuno mokra. Sjedila sam na stanici, čekala autobus koji je kasnio više od sat vremena kad je zazvonio telefon... Bilo je šest sati uveče i očekivala sam nekakve dobre vijesti. Javili su mi tad imaš rak. "Izuzetno rijedak koleginice, mješoviti..." Ne mogu reći da se nisam iznenadila, ali nisam se uplašila, bila sam nekako već spremna da se nosim sa tim, jer sam dvije sedmice ranije upoznala jednu heroinu Dajanu i čitav spisak njenih "heroja po šiframa" koji su pobijedili dijagnoze i prognoze i zbog kojih vjerujem da je rak nešto što dođe samo da ti pokaže koliko si jak kad pobijediš i sebe i njega. A onda je došao prvi krug nalaza, CT-ova, raznoraznih skenova... Hospitalizacija, pa operacija koja je potvrdila da se radilo o tom nekom mješovitom obliku karcinoma, toliko rijetkom da ga čak ni na patologiji nismo ...

Kad sve moje brige se U sumrak kasni slegnu I kad noćna tmina zlatni dan uguši I kad se sa brda oko Sarajeva Sunce iza horizonta sruši Pustim tišinu Da umjesto mene zbori Sve riječi nježne koje usne ćute, Srce tad nemuštim jezikom O tebi progovori I opet mi misli sve o tebi slute. Onda se prepustim uspavankama Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir Prepoznam tebe u ponekoj strofi U smiraju dana moj najveći si nemir. Čežnjom te zovem, ime ne spominjem i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine uzalud samu sebe opominjem da možda nismo rođeni za iste visine. Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake i nogama rijetko na zemlji stoji Previše romantična, previše brižna Ti, olovni vojnik što života se ne boji tvrđava hladna i meni nedostižna. Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti Obasjan posljednjim sunčevim zrakom Ismijavaš moja maštanja i iluzije Po horizontalama svoje realnosti Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom. I otkud onda  u...