Zorana Tovilović

Nanesu me povremeno putevi sudbine na ta neka mjesta na koja generalno rijetko zalazim. Nemam nekih posebnih razloga, ali prosto postoje mjesta koja niti voliš, niti ne voliš, jednostavno im ne pridaješ ni mrvicu značaja. Nekad su to cijeli gradovi, nekada dijelovi istih, ulice, haustori ili kafići. Krećeš se njima i oni se kreću tobom bez ikakve veze, odnosa i emocija. Valjda nisu imali tu sreću da ti po nečemu postanu dragi. Zubatim suncem osunčan hladni januarski dan, negdje oko podne, u glavnoj ulici nekog grada ni po čemu važnoj, ali staroj i lijepoj. Mimoilazim se sa gomilom ljudi hladnih lica i još hladnijih pogleda dok se provlačim laganim koracima do omiljenog kafića, nekako spontano, vječito zamišljeno, odlutalo i sanjarski ne obraćajući pažnju na realnost. Izvor: Pixabay Često pričam sa drugarima o „duhovima prošlosti“ i uvijek se rugamo na račun njihovih sve učestalijih poruka, poziva i posjeta.  Svaki grad ima svoje duhove. Svaka osoba ima svoje...

Draga moja Katarina,                                                               Danas ti je rođendan. Četrdeseti. Otprilike, isto toliko puta ti već započinjem pisati ovu čestitku. Napišem, pa obrišem. I sve tako u krug. Mješavina najmanje hiljadu različitih, meni poznatih emocija prijeti da izbije u vidu vulkana kroz moje suzne kanaliće dok u glavi sklapam sljedeću rečenicu. Puštam ih da isteku. Svaka kapljica koja sklizne ćutke niz obraz u sebi ima malo vode, trunčić soli I po dvije uspomene. Po jednu našu, zajedničku, nevažno da li je lijepa ili ružna, jer naša je. I po jednu još, nikada doživljenu, onu koja je isto tako trebala biti naša, ali nam je iz nekih razl...

Izvor: fineartamerica.com Sanjam te zadnjih noći sve češće. Sanjam te uvijek kako se rastajemo, rukujemo, a već u sljedećem momentu stojim kao skamenjena dok gledam leđa odlazećeg nekog… Nekog mog.  Znaš li da ima jedna legenda negdje oko Kneževa o djevojci koja se skamenila zbog ljubavi?! Mislim da sam to ja iz nekog prošlog života u kojem sam poznavala tebe, jer se skamenim svaki put kad se opraštamo, pa makar i u snu. Sanjam te, sanjam ti lice… Rumene dječačke obraze prekrivene smeđom bradom. Sanjam ti oči, nit’ smeđe, nit’ zelene u kojima je nekada znao da zaigra plamen i da se rasplamsava sve jače dok govoriš poeziju. Sanjam te, sanjam ti ruke i onaj zagrljaj u koji je nekada mogao da stane cijeli svijet jedne djevojčice. Izvor: Pixabay.com Sanjam te, naslonjen na prozor gledaš kako pada snijeg držeći u ruci šolju toplog čaja… I to ne bilo koju, već onu veliku koju smo imali kao komplet, uparene. Žuta i roza.   Znaš li da se juče zima vratila u grad...

Izvor: rtve.es Pisaću ti u noćima dugim, julskim, beskrajno vrelim i vedrim...  Pisaću ti o Svemiru, o prostornom rasporedu zvijezda od kojih zamišljenim linijama spajam tvoj lik. O zvjezdicama u koje ti okujem ruku, nanižem ih kao brojanicu da sa sobom uvijek imaš komadić onoga u šta u nebeskim prostranstvima vjeruješ. Znaš, ima neka viša sila. Izvor: relativelyinteresting.com Pisaću ti u zorama proljećnim, rosnim… Pisaću ti o visibabama, ljubičici ispod prozora I trešnjama koje mirisom vraćaju u djetinjstvo. Pisaću ti I koncem septembra, kišnim popodnevima dok kapi natapaju žuto lišće koje se prostrlo po mokrim trotoarima I o šarenim kišobranima ispod kojih se ljube neki drugi mi. Pisaću ti sjedeći u fotelji pored prozora, dok se sobom širi miris kafe, a u pozadini svira “Wake me up when september ends.” Izvor: weheartit.com Pisaću ti u zimskim sutonima. Onim danima kada se, dok cvokoćem na balkonu sa olovkom u ruci I sveskom na koljenima, s...

Izvor:  gazetawroclawska.pl Posljednjih par dana sve je u nekakvom drugačijem duhu. Pravo je vrijeme proljećnih praznika. Smijem se pri pomisli kako me u svim mojim lutanjima, besciljnim traženjima sebe po tuđim gradovima i sokacima jedino sigurno domu potjeraju upravo praznici.  Kad kažem „domu“ mislim na žutu kuću usred sela kojeg nema na kartama, prostrano dvorište i hladovinu koju pravi raskošna vinova loza zasađena prije pola vijeka. Kuću dvospratnicu, naizgled ni po čemu posebnu, koju mojim domom čine voljena mi lica...  Kad kažem „praznici“ mislim na vedrinu, neopisivu sreću koja isijava sa istih tih voljenih mi lica, zajednički ručak uz koji se grohotom smijemo mojim zdravicama i Čedinim, svake godine novim, ali ipak tradicionalnim običajima... A nije uvijek bilo tako... Izvor: almada.org Prišunjam se tako oko praznika svome domu noseći pod rukom u torbici ono malo stvari koje sam odnijela sa sobom kad sam odlazila na studije u grad.  I...

“Za sreću dosta je trideset kvadrata...”          Jeste. I biće. Trideset kvadrata, naših ili iznajmljenih, u ovom ili na drugom kraju svijeta. U tih trideset kvadrata, u centru grada ili negdje u nekom seocetu kojeg nema na kartama, smjestićemo život i sve što on sa sobom nosi u par kofera. Kofere života, jedan ili dva, držaćemo u malom predulazu, pored police za obuću. Znaćeš i ti, kao i ja da sve što nam treba može stati u dva kofera, i da će na toj polici biti dva para obuće, jednako spremna za put u nepoznato, u bilo koje doba, u bilo koji kraj svijeta, sve dok koračaju u korak. Razmišljam da negdje u tom predulazu stavimo jedan hvatač snova. To je da dočeka i uhvati naše snove, ako oni nekada odluče da krenu na vrata. Napravićemo im zamku koja će ih vratiti nama da se ostvare. Kuhinja će biti već posebna priča, posebno dizajnirana. Neće to biti neki fensi, skupi namještaj koji bismo godinama kasnije otplaćivali na rate.   B...

U životu svakog ovozemaljskog bića postoji neki prelomni trenutak. Onaj u kojem se sve do tad poznato sruši kao kula od karata. Do tad gotovo nikad i ne osjetiš potrebu da sjedeš oči u oči sa svojim životom, zamisliš se nad svim do sad učinjenim i shvatiš, ili bar pokušaš shvatiti šta ti je dalje činiti. U mom životu, na žalost ili sreću bilo je više prelomnih trenutaka. Svaki je sa sobom odnio dobar dio mene, ali kad god bih se osvrtala na njih, bila sam nekako ponosna, jer su definisali moje odrastanje, izvukli iz mene ono najbolje. Uvijek me na ovaj datum uhvati neka nostalgija, vidim sebe kao djevojčicu koja stoji pored balkonskih vrata, guši jecaje koji bi mogli probiti zvučni zid. Čujem riječi zalivene teškim, muškim suzama: „Eto, stari došlo je vrijeme da napustiš svoju kuću.“ Otima se jedan vrisak. Slivaju se suze. To je taj prelomni trenutak, čini mi se. Pamtim ga kao da se upravo dešava. Svaki detalj, masa ljudi, plamičak svijeće, miris tamjana, na brdima oko Ma...