Zorana Tovilović

  Izvor: https://www.flickr.com Prošlo je kroz ovaj moj kratki život mnogo ljudi, neki su me izgubili, neke sam ja izgubila. Neke mi je život prerano uzeo. Kroz život sam nekako uvijek išla naivno srcem, i volim što je tako, jer drugačije ne bih znala. Slušala sam tuđe priče i pričala svoje, razglabala o smislu života, postojanja... Trudila se i još se trudim da iz svega učim prvom srcem, pa tek onda razumom. Četvrtinu vijeka sam na Zemlji i nikada još nisam srela nekoga ko bi znao da mi kaže računaju li se godine, zbrajaju li se rođendani onima koji više ne dišu. Kad stane vrijeme i kad stane srce, stanu li godine?  Prestanemo li da ih brojimo? Vidovdan je. Tvoj rođendan. Nismo ih nikada slavile, osim ono jednom kad si bila nešto bolesna, a ja se uplašila da ti je to poslednji, pa sam ti kupila bombonjeru. Imala sam 15 godina. Jedne sam godine na Vidovdan došla da ti kažem da sam dobila ponudu za posao kakvu nisam mogla nikada zamisliti i da se već za nekoliko dana sel

Izvor: www.exploringyourmind.com Da si noćas kojim slučajem ovdje, a ne tamo, pričala bih ti o nemirnom moru, i to ne o ovom na čijoj obali promrzla sjedim... O nemirnom moru u mojim prsima, koje uzburkano tvojim prisustvom razbija nemilosrdno o stijene duše, kršnije od ovih crnogorskih, moja oštra uvjerenja i sve ono za šta sam mislila da se meni nikad ne može desiti.  Da si kojim slučajem ovdje, a ne tamo, šapnula bih ti tiho u ovo svitanje da sam oduvijek znala da ću te sresti baš takvog.  Gromadu, kao od najveće crnogorske stijene otrgnutu, sa širokim ramenima iz kojih se, kao grane stabla nastavljaju dvije snažne ruke u čiji zagrljaj može stati cijeli jedan svijet.  Sa grudnim košem, ispod kojeg bih, da naslonim glavu, mogla čuti nepravilne otkucaje krpljenog dječijeg srca, izranjavanog žalicama najviše roditelja koji su trebali da nas zaštite od svijeta, a koji nisu znali kako da nas zaštite ni od njih samih.  Sami smo se učili.  Ima tu ušivenih rana od neispunjenih obećanja, pri

Izvor: www.medium.com Čuješ li me? Čuju li se gore tihe molitve, prošaputane pred zoru u koju smo budni samo mi kojima san na oči neće? Čuju li se želje izgovorene u nebo? Odzvanja li ozonskim omotačima plač koji bi ponekad, da ga ne prigušim jastukom onda kad sve priguši mene, probio zvučni zid? Obasja li te plamen svijeće koju ti upalim? Vidiš li kad se prekrstim, poljubim je i zamolim Boga da ti nemirna duša nađe mir. Primjetiš li kako me boli to što ih je svaki put sve više i više, i kako me plaši što ljudi sve lakše i sve češće odlaze? Izvor: Privatna arhiva Čuje li se gore cvrkut ptica ili je i proljeće jednom zaspalo s tobom? Kako mart krene da se bliži kraju, ja već počnem pažljivo pretumbavati misli, slagati ih po moždanim vijugama i još pažljivije birati riječi kojima ću ti te godine reći kako sam srećna i kako sam dobro uglavnom. A ti ćeš, ove godine kao nijedne prije, znati pročitati negdje između redova da i nije baš tako. Da se skupilo nekako svega što me najs

Iako sam odavno odrasla djevojka, i dan-danas pamtim priču o Bogojavljenskoj noći iz Čitanke za 6. razred osnovne škole. Te male, kratke i samo naizgled besmislene i nepovezane priče smisleno su u tek stotinjak riječi uobličile naše živote. Priču o sedmogodišnjem dječaku koji je kraj bolesničke postelje nestrpljivo čekajući da se nebo u ponoć otvori ponavljao rečenicu: "Bože da mi majka ozdravi." kako se ne bi zbunio u tih nekoliko sekundi koliko je nebo otvoreno za sve naše želje pamtim kao jednu od najdražih i najsnažnijih iz školskog perioda. Ova me priča naučila kolika je zapravo vjere moć. Promijenila je moj pogled na želje i na moć jedne noći, te sam u svim godinama kasnije, bez izuzetka, svake godine nestrpljivo čekala ponoć pod otvorenim nebom, da u tih nekoliko sekundi saopštim Bogu svoju najveću želju koju bih cijele godine pažljivo birala. A željela sam uvijek. Razne stvari. "Šta zna želja šta je nemoguće?" Tek sa dvadesetak godina sam shvatila koliko žel

Oktobar se, nekako nečujno i na prstima, poput lopova uselio u ovaj grad, a sa njim i ja zvanično. Jesen je stigla neprimjetno i donijela kiše koje toliko volim. Ti si se, takođe poput lopova, nekako nečujno ušunjao pod moju kožu, neprimjetno, na prstima. Doduše, puno prije ovog oktobra. Tek sad vidim da sam kasno shvatila. I dok u ovu kišnu jesen frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem svodim račune onog što (ni)smo bili, iznenađeno i pomalo uvijeđeno zaključujem da nismo baš na nuli. Ja sam tebi izgleda ostala dužna. Ja sam ti ostala dužna zagrljaja hiljadu i petsto, po jedan za svaki put kada si slušao moje gluposti do iznemoglosti, inatio se tek da me nasmiješ i dubokim glasom tvrdoglavo pokušavao da pobiješ moje argumente. Ja ti nikada nisam popuštala, ne zato što sam mislila da sam u pravu, već sam prosto voljela te rasprave u koje se strasno uneseš pa kad se već iznerviraš podrugljivo kažeš: „Ja možda nisam načitan kao ti, ali znam da sam u pravu.“ Ja sam ti

Spavaš li? Ili me budnim okom, onim jednim tvojim čuvaš od svega lošega na ovome svijetu? Imaš li dvogled ili možda nekakav teleskop, durbin? Možeš li da virneš kroz oblake i znaš li kakva se čemer spustila na zemlju? Znaš li da nas je nešto nevidljivo, a teško i smrtonosno utjeralo u domove? Znaš li da ja sad neko novo mjesto domom zovem?  Nisam ti to rekla, kada sam ti pisala na tvoj rođendan. Al' sve nešto mislim da znaš, da osjećaš onim dvadeset i jednim gramom duše negdje gore u oblacima. Gubim se i tražim po nekim novim ulicama i alejama. Udišem neki novi vazduh, doduše malo zagađeniji. I dalje ti sanjam velike snove, i dalje se usuđujem da želim velike i naizgled nemoguće želje koje se nekim čudom ostvaruju, i dalje u ponoć molitve nebu uznosim, ali ovom novom nebu, sarajevskom.  A nebo je moj dide, isto za sve. I pravo da ti kažem, ne sjećam kada sam bila ovako svoja, ovako ispunjena i ovako istinski srećna. Znam da znaš, znam da osj

Prekoračih maločas prag praznog stana u jednoj prelijepoj aleji i spustih stvari na pod, a suze koje zadržavam posljednja tri sata skliznuše niz obraze. Ne znam šta me je to tako žignulo u sredini grudnog koša. Možda su to sve ove stvari koje su mi dragi ljudi spakovali u svim mojim domovima koje sam obišla u ova dva dana. Nisu. Nikad to nisu stvari. Možda me zaboljelo naborano čelo moga djeda Čede koji je svaki put sve stariji i na kapke mu se već ucrtala svaka briga za mnom, za tatom, za tetkom, za svima... Brine se i dalje iako mi odavno nismo djeca. I plače non stop. Opet za tetkom, za tatom, za svima... A najviše za mnom. Brine se. Brinem se i ja da će kilometri učiniti da godine previše brzo prolete. Možda me je zaboljela babina rečenica da, ako mi zafali para, nazovem njih i oni će poslati. Smijem se i pitam je zna li da ja radim za pare, a ona mi ozbiljnim tonom ponavlja: "Ako zatreba, eto nek' znaš." Možda me je zaboljela mama koja će za